Review
Činilo se da je sve moguće tada. Ne znam niti itko zna kako je on sam to vidio, ali uistinu – kao da je samo nebo bila granica. Nisu bili važni ni zvižduci i glasna negodovanja; našao je dobar bend i želio samo da svira, da se otkači… I možda je to uistinu bilo sve. Ili u slučaju Boba Dylana ništa nije i ne uspijeva biti jednostavno? Ili bar ne jednoznačno. O da, on će sigurno sve nastojati pojednostaviti, svemu će dovitljivo odvaljivati tu nabacanu žbuku značenja i tumačenja, ali istodobno znalački zavlačiti i sebe i one koji su mu uistinu okrenuti licem u nove parabole. Novi bend bili su The Hawks, embrij budućih legendarnih The Band; nova muza postala je i supruga, manekenka Sara Lowndes; nova adresa za rock-orkestar postao je Nashville. One koji su mu dovikivali da je Juda, bez pardona je prozvao lašcima; na koncertima s The Hawksima kao da je uživao u negodovanjima publike, posve predan svojoj viziji, zadovoljan što izmiče očekivanjima i zahtjevima; u glavi su se pak rojili stihovi sve začudnijih sadržina, intonacija i raspona, kojih se dio izlio u osobnu viziju proze sakupljenu u (okvirno) roman "Tarantula" koji će službeno izaći nekih pet godina kasnije.
Album koji će zaokružiti fascinantnu rock-trilogiju započetu s "Bringing It All Back Home" i "Highway 61 Revisited" nije nipošto mogao biti "običan", očekivano takav i takav… Naoko nemarna naziva, "Blonde on Blonde" inicijale duguje imenu svoga autora, a vjerojatno je na odabir takva naslova utjecao i tada Dylanu vrlo drag kazališni komad "Brecht on Brecht", temeljen na djelima čuvenog njemačkog dramaturga. Na naslovnici ploče Dylan je zamagljen, nejasan, posve izvan fokusa, kao da ne želi biti tu, a mora. Kao da ne želi biti uhvaćen, kao da se tako brani od slika kakve su o njemu nastajale posve izvan njegove moći utjecaja. Istina je da je bilo hladno i da su drhtali i on i fotograf, ali i da je bilo jasnijih fotografija što su ipak otpale. Valjda kao prejasne, preobične za nešto što će postati prvi dvostruki album u povijesti rocka. Doduše, "Freak Out!" Franka Zappe izaći će samo koji tjedan kasnije, ali još na horizontu nije bilo ni "Bijelog albuma" Beatlesa ni Hendrixova "Electric Ladyland" ni "Exile on Main St." Rolling Stonesa. Dylan je jednostavno bio nezaustavljiv, neumoljiv i neuhvatljiv; zamah kojeg je prihvatio prijetio je koliko i obećavao, obarao koliko oduševljavao…
"Blonde on Blonde" bio je vrtlog. Pjesničko-glazbeni maelstrom zazvao je i udomio Shakespearea, Ahileja, Bacha, Lennona i još pokoju figuru nespojivu jednu s drugom u posve spojivi rock-cabaret. "Blonde on Blonde" bio je vrtlog, da, ali prvenstveno ozračen melankolijom. Novim redom u kreativnom neredu. Ekspresijom mučeništva na komercijaliziranoj i klišejiziranoj sceni koja je bujala autorskim snagama možda snažnije nego ikada prije ili poslije. Povukla se ona nezaustavljiva energija i zavijajući pokliči dvaju prethodnika i kao da se kultivirao onaj pjevački bezobrazluk koji je rastezao udarničke stihove "Like a Rolling Stone". S "Blonde on Blonde" kao da je i umor trebao svoj vatromet, svoju predstavu, svoje kaotično objašnjenje. Uostalom, bio je to glas već situiranog, oženjenog čovjeka koji stvara i živi u ruralnoj atmosferi, a istodobno glas umjetnika u najplodnijem prodoru u bit svoga poziva.
Zamiješavši slatkoću i ležernost pop-glazbe svoga vremena ("One of Us Must Know", "Just Like a Woman", "Absolutely Sweet Marie"), beatlemanije ("4th Time Around", "Obviously 5 Believers", "I Want You") te sveprisutnoga bluesa ("Pledging My Time", "Stuck Inside of Mobile with the Memphis Blues Again"), zajedno s nečim što zvuči poput poludjelog orkestra ("Rainy Day Women #12 & 35", "Most Likely You Go Your Way") i, po vlastitim mu riječima, "religioznom karnevalskom glazbom" ("Sad Eyed Lady of the Lowlands"), Bob Dylan je nepogrešivo satkao hipnotičnu epopeju u epizodama, punokrvno remek-djelo kojeg je itekako bio svjestan. I pristup snimanju bio je drukčiji: mnogo je više pozornosti posvetio produkciji i aranžiranju pjesama, a i iskusni nešvilski studijski glazbenici olakšali su posao, baš kao i odlična ekipa budućih velikih The Band. "Blonde on Blonde" zato zvuči kao karneval ideja, baš kao što je karneval već spomenute melankolije koju je tako divno iscrtao, kao najfinijom olovkom po bijelom, hrapavom papiru u, primjerice, "Visions of Johanna", "Temporary Like Achilles" ili "Sad Eyed Lady of the Lowlands", koju je naslonio na Bachov koral "Isus mi je svagda radost". "Tanki, divlji, neuhvatljivi zvuk, metalan i svjetlucavo zlatan", sam je Dylan opisao ono što je utisnuo u brazde vinila, pojasnivši ono što je smatrao, među svojim albumima, nečim što je najbliže zvuku kojeg sluša u svojoj glavi.
Nastao u godini kad su The Beach Boys objavili "Pet Sounds", Beatlesi "Revolver", Rolling Stones svoje prvo veliko djelo "Aftermath" te ključne albume Tim Hardin, Buffalo Springfield, Frank Zappa, Tim Buckley, 13th Floor Elevators, The Mamas and the Papas, The Byrds i da ne nabrajam dalje, "Blonde on Blonde" čini se ne samo kao pažljivo sročeno čedo svoga velikog autora, već i dijete jednog šireg kreativnog bljeska. Ne, ne mislim da ga je to uvjetovalo niti bitno utjecalo na njegove finese i slike, ali ne bi bilo pošteno ni trgati ga iz tog konteksta. Dylan je tu bio uistinu velik, nedodirljiv kao što će The Beatles biti za koju godinu kad, paradoksalno, već razjedinjeni, prionu poslu na svom dvostrukom albumu. Bio je tu onaj koji je mogao postići bilo što, reći bilo što i postići težinu, nizati svoje nadrealne stihove i aforizme, naznake ideja i njihove dekonstrukcije, melankolije i euforije i natjerati sve da ih slušaju kao da im životi ovise o tome. I zato je "Blonde on Blonde" velik, neusporediv, monolitan i monumentalan – jer je sa svim svojim stilskim i lirskim rukavcima, otkliznućima u male pseudopovijesti i zaranjanjima u klaustrofobična stanja uma, s tim svojim bluzerskim kolapsom najzaslađenijega popa i najsirovijega rocka, uvjerljiv u svojoj sugestiji, pouzdan kad ga se uzima kao dokument, savršen kad ga se želi secirati u raskalašenoj nesavršenosti.
Toga ljeta, nekih dva mjeseca nakon objave albuma, Dylan je sjeo na motocikl i jurnuo kroz krajolik Woodstocka. Izgubio je nadzor, srušio se na cesti i gotovo izgubio život. Kao da ga je nešto moralo zaustaviti i intervenirati, a ja ću zadnji put biti "politički korektan" pa spomenuti tek sudbinu – gotovo izgubivši život, on ga je možda i spasio. Ništa više nije bilo isto, a postalo je baš onako kako je trebalo biti. Jer, preživjevši, negdje u vudstokskoj večeri pogledao je, prema vlastitim riječima, "u sumorne šume i kazao sebi: nešto se mora promijeniti". Bilo je posla za koji se trebalo pobrinuti. I da, pobrinuo se za svoj dio svatko upleten u ovu veliku priču, puno veću od jednog, dva ili deset velikih albuma. Veću i od jednog čovjeka.
Toni Matošin
« Highway 61 Revisited 
