A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
- | One: Hard Rock Cafe | 0:00 | ||||
A1 | Roadhouse Blues | 4:04 | ||||
A2 | Waiting For The Sun | 3:58 | ||||
A3 | You Make Me Real | 2:50 | ||||
A4 | Peace Frog | 2:52 | ||||
A5 | Blue Sunday | 2:08 | ||||
A6 | Ship Of Fools | 3:06 | ||||
- | Two: Morrison Hotel | 0:00 | ||||
B1 | Land Ho! | 4:08 | ||||
B2 | The Spy | 4:15 | ||||
B3 | Queen Of The Highway | 2:47 | ||||
B4 | Indian Summer | 2:33 | ||||
B5 | Maggie M'Gill | 4:24 |
Vrata simboliziraju mjesto prijelaza između dva stanja, između dvaju svjetova, između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine, bogatstva i bijede. Vrata imaju i psihološko značenje, jer ne samo da označavaju prolaz, već nas pozivaju da ga prijeđemo i krenemo na putovanje prema obećavajućem i nepredvidivom onkraju...
Sjećam se i danas na kakvo sam putovanje krenuo te daleke 1968. godine kada mi je porodična prijateljica iz SAD poslala njihov treći album. Vrata koja sam tada odškrinuo povela su me na jedan beskompromisan, pomalo čudan i nadasve originalan put iz ničim limitiranog rock univerzuma iz kojeg se s lakoćom iščitavala sva tuga i radost jednog iskrenog rock karizmatika koji je i živio i umro za isti. Koliko je samo Shureovih igala stradalo neprekidnim slušanjem The Unknown Soldier, prkosnim i za tadašnje prilike neortodoksnim buntom protiv rata, te Hello, I Love You, njihovim možda prvim komercijalnim uspjehom, potpuno na tragu opusa The Kinksa.
Ništa čudnog, tada me posjedovanje njihovog crnog vinila ubrzo prometnulo u „glavnu facu“ u ulici.
Spomenuo sam samo tadašnje favorite jednog šesnaestogodišnjaka, dok je ostatak materijala donio potpunu zbunjenost koja se ubrzo pretvorila u misiju pronicanja svijeta, pojava, događaja i ličnosti koje su Morrison i društvo osebujno uvrstili u sve rock bukvare.
Morrison je kao istinski rock „prvoborac“ svoj životni put obilježio brojnim nekonvecijonalnim, jedinstvenim pričama (jedini je rock glazbenik kojeg je policija privela prije održavanja koncerta, dok je u garderobi imao „direktan sudar“ s obožavateljicom), pričama potpuno nerazumljivim i neočekivanim obzirom na zanimanje njegovog oca (kontraadmiral u oružanim snagama SAD-a), pričama koje su ga uslijed nekontroliranog uživanja alkohola i opijata, nažalost, uvrstili u „elitni 27 klub“ zvijezda koje su naprasno napustile našu mliječnu stazu, usporedivši na taj način njegovu karijeru kao konja bez jahača koji je stigao pred vrata vječnosti i širom ih otvorio za sve generacije rock konzumenata. Ekstravagantan, no ujedno i osjećajan stil pjevanja u srazu s njegovim hirovitim scenskim nastupima prepunim „pirotehnike“, ovog su nepopravljivog buntovnika (sa ili bez razloga) koji je neprestano hodao po oštrici i na taj se način neminovno vodio prema samouništenju - opravdano nazivali najotkačenijom crnom ovcom od svih crnih ovaca šarolike rock scene. Morrison je kao pravi Lizard King živio i umro za scenu s koje je često slao poruke mladima kako trebaju uživati i radovati se svom bivstvovanju, samootkrivanju i slobodi.
Morrison Hotel njihov je peti po redu album, album u kojem su se na velika vrata vratili korijenima obilježenim teškim i „zločesto-tamnim“ zvukom. Tajback to the rootssmatran je njihovim ponajboljim albumom na kojem je Jim napravio velik autorskicomebackte se nanovo iskazao kao osebujan i autoritativan autor, pravi bard tamne strane rocka. Nakon lošeg prethodnikaThe Soft Parade, ovim su uratkom na kojem je u potpunosti došla do izražaja nedvojbena dinamična interakcija između svih članova benda - opet su se čvrsto vratili u sedlo prevrtljivog rock rodea. Fotografija s omota snimljena je u istinskom Morrison hotelu, doduše bez odobrenja vlasnika, čiju su kratkotrajnu odsutnost iskoristili te napravili svima dobro poznatu omotnicu.
OtvarajućaRoadhouse Bluespravi je povratak korijenima, blues uradak koji ima sve što dobra blues numera treba imati; uvijek poželjnu usnu harmoniku (svira jeJohn SebastianizLovin' Spoonfula), diskretnu klavirsku rolu, gitarske eskapade i nadasve dominirajući Morrisonov vokal. Odlično dužinski dozirana ova blues numera reprezentativni je i bezvremenski predložak dobrog ukusa i odlične tenzije.
Blues menu nastavlja se i kroz The Spy i Magie M'Gill s dodatkom tipičnih Doors začina, skoro cirkuskog zvuka klavijatura, agresivnog, na granici svađanja, ali istovremeno i lirskog Jimovog pjevanja.
Waiting For The Sun prepoznatljiv, usput i rasan primjerak njihovog rukopisa koji nas iz lirskog početka s prepoznatljivim zvukom klavijatura ubrzo uvodi kroz iznenađujući riff u pravu psihodeličnu atmosferu s naglašenim refrenom i odličnom steel gitarom.You Make Me Real pravi je rock'n'roll podsjetnik na njegove početke, uvijek jednostavan, uvijek efikasan, dok nas Peace Frog svojim funky ugođajem bezrezervno navodi na ples. A ima tu pomalo i boogie rock n' rolla u Land Ho.
Dobar bend treba svoje vizije uvijek verificirati kroz balade, a jedna od njihovih najljepših, ujedno i podcijenjenih pjesama prekrasna je mala škola akustične gitare s uvjerljivim i sugestivnim Jimovim vokalom, imenom Indian Summer.
Još jedna laganica Blue Sunday s pomalo kabaretskim štimungom zatvara konstrukciju ovog albuma, konstrukciju pomno isplaniranu, postavljenu na čvrstim temeljima na koje se s lakoćom slažu ukusni katovi versa i nota proizašlih iz Jimovog umjetničkog bezdana.
Ako glazbu zamislimo kao strastveni spoj dvaju ljubavnika, melodije i ritma, u kojem je melodija uvijek žena, a ritam muškarac - onda su nam The Doors cjelokupnim materijalom s ovog albuma autentično predočili takav vatreni sraz.
Naizmjenično i opetovano otvaranje i zatvaranje VRATA s lakoćom će nam približiti još jednom jedan od ritmova univerzuma kojeg su Morrison i društvo s nepodnošljivom lakoćom prezentirali generacijama u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Đorđe Škarica
The Doors Albumi Kronologija | Morrison Hotel [50th Anniversary Deluxe Edition] » |