Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 2009
Format Albumi
Vrsta Rock / Alternative rock / Art Rock / Experimental / Psychedelic rock
Dodano Četvrtak, 31 Ožujak 2011
Žanr Rock
Length 41:00
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2009
Država SAD
Etiketa Warner Bros.
Edition details Producent: The Flaming Lips / Datum objave: 22.12.2009.
Tags Dave Fridmann Warner Bros. Flaming Lips

Review

Odmah da budem otvoren – ne spadam u gorljive obožavatelje albuma "The Dark Side of the Moon", kao ni cjelokupne post-Barrett faze djelovanja Pink Floyd, a The Flaming Lips smatram jednim od najbitnijih i najvećih bendova zadnjih par desetljeća. Baš zato ću ovoj (suludoj?) ideji re-snimanja toga kultnog albuma (nešto slično je u domeni filma učinio Gus Van Sant s Hitchcockovim klasikom "Psiho") pristupiti iz vjerojatno bitno drukčijeg kuta nego što će to učiniti većina slušatelja, osobito uzmemo li u obzir snažnu, brojnu bazu fanova čuvenog britanskog benda. Nije uopće bitno tko je tu više u pravu; glazba je pretopao medij i prelako se pretvara u nešto preosobno da bi joj itko od krvi i mesa pristupao brutalno objektivno. Bitno je kako zadnji u nizu projekata The Flaming Lips uistinu zvuči i, naravno, koliko ima smisla…

Da se od (dobrih, maštovitih) obrada mogu sastaviti pravi mali opusi pokazali su odavno velikani od Scotta Walkera do Nicka Cavea i ta podcijenjena kategorija nerijetko je predmet pogrda više zbog neinspirativnih, mehaniziranih primjera nego zbog samog koncepta. The Flaming Lips su od svog već davnog nastanka naovamo i sami nanizali impresivnu seriju osob(e)nih tumačenja tuđih pjesama, konzistentnu samo u odnosu prema svakoj pjesmi. Bio tako u pitanju Radiohead ili Kylie Minogue, Queen ili T.Rex, The White Stripes ili Madonna, pristup je jednak – zabava sa snažnim osobnim pečatom, s poštovanjem prema originalu koje nikad nije toliko premoćno da poljulja vlastite kreativne procese. Nisam imao ni najmanje sumnje da će se i prema tako hvaljenom i značajnom albumu još hvaljenijeg i značajnijeg benda The Flamng Lips odnositi jednako kao da obrađuju, recimo, MC Hammera. Bez drhtaja, bez one vrste poštovanja koje bi zauzdalo vlastito pozitivno ludilo (kojeg u slučaju Waynea Coynea i ekipe nikad nije manjkalo, naprotiv!). Baš zato je ovo sasvim novi album, sasvim novi doživljaj, sasvim nova priča. I zato neću potrošiti ni pola slova na usporedbe s originalnim albumom. Fanovi Pink Floyda ionako ovo (gotovo sigurno) neće voljeti.

Ono što na prvu fascinira je uklopivost (ili da čak upotrijebim izraz ukalupljenje) gotovo četrdeset godina starog kultnog materijala u kurentni The Flaming Lips pogon. Doista, njihova verzija "The Dark Side of the Moon", čijem su stvaranju pridonijeli i bend Wayneova nećaka Dennisa, Stardeath and White Dwarfs, te legendarni Henry Rollins i kantautorica Peaches, na trenutke se doima kao direktno naslanjanje na lanjski "Embryonic", album kojim su se vratili u punu formu. Njihov atmosferski rock ili intergalaktički pop, ovisno o trenutnom raspoloženju, dobio je tako punopravnu novu stranicu u dugoj kajdanci benda koji se svojevremeno nije libio snimiti četverostruki album potpuno slušljiv samo ako se sva četiri diska sviraju istovremeno, a odmah poslije njega jedan od najboljih albuma snimljenih od Elvisa naovamo.

Balansirajući, u svojoj poznatoj maniri, između distorzirane ekscentričnosti i bajkovite nježnosti, "…Doing The Dark Side of the Moon" se odmotava kao prava predapokaliptična slikovnica. Bježeće, poput jeke intonirane gitare i masna ritam sekcija uvodne "Speak to Me / Breathe" pogodak su na samom početku, pri čemu se otkrivaju samo oni aduti albuma nužni za tu fazu. Dakle, koncepcija je odmah jasna, ali ne i u smislu da liši iznenađenja u nastavku. Henry Rollins je preuzeo ulogu reinterpretacije fragmenata intervjua koji su podebljavali tkivo materijala iz 1973., a druga pomoćna radna snaga, pjevačica Peaches, zamijenila je Clare Torry u interpretaciji "The Great Gig in the Sky" na prikladno sirov način. "On the Run" i "Time" zvuče kao signali opće opasnosti u postmilenijskom egzistencijalističkom košmaru, koji će se posve otkačiti u "Money", kao stvorenoj za plesni podij tuluma u najpoodmaklijoj fazi.

Ondje gdje započinje meni osobno favorizirani dio originalnog albuma, počinje i najuvjerljiviji dio novog – "Us and Them" zvuči gotovo kao uspavanka, ali spjevana u radioaktivnom okolišu, lagana koliko i natopljena, potresna na svoj usporeni način. "Any Colour You Like" odvaljuje kao da je sviraju Fun Lovin' Criminals, bar dok se ekipa ne uživi u svirku i postanu oni isti ponosni vlasnici albuma "The Soft Bulletin". "Brain Damage" preuzimaju Stardeath and White Dwarfs i tu možda album zvuči najozbiljnije i najpotresnije u svojih četrdesetak minuta trajanja. Ako se i činilo da je sve skupa tek još jedna kvalitetna zajebancija i demostracija kreativnog ludila, ovdje je jasno da imamo punokrvni album. "Eclipse" tako dođe kao krešendo, zasluženo finale i točka na gustu, složenu i višeznačnu rečenicu.

Koliko ovo, dakle, sve skupa ima smisla? Pa zašto ne bi imalo, nameće mi se točno po isteku "Eclipse", kad prst makinalno bježi prema novom play, da pohvatam sve ono što nisam na prvo slušanje. Jer, trinaesti album The Flaming Lips posjeduje upravo ono što jedno djelo čini stalno vitalnim i intrigantnim – bogatu teksturu koja stalno odaje dojam neuhvatljivosti, kao da nam nešto, neki sloj ili segment stalno izmiče, odnosno, da svaki novi otkriveni daje smjernice za čeprkanje po nečem novom. Avantura, tako bi se moglo nazvati preslušavanje ovog ne uvijek preugodnog albuma. Termin na kojeg su nas, zapravo, The Flaming Lips i naviknuli, samo ne uvijek s istim žarom i inspiracijom. Ovdje su sjajni i, čini se, puni ideja za nastavak svog stalno mutirajućeg, nepredvidljivog rada.

Pratim. Volim. Čekam.

 

Toni Matošin

Hits 802
Embryonic « Embryonic The Flaming Lips Albumi Kronologija The Terror » The Terror

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42