Review
Šesti album Groove Armade se tonom, stilom i raspoloženjem u potpunosti slaže sa svojim na naslovom. No mračnjaštvo Black Lighta ne znači da se odustalo od disko kugli i s alkoholom u škarniclu leglo pod prvi most. Svi računalom pogonjeni instrumenti ovaj put su u službi tamnijih tonova koje istinabog prati prema nogama prijateljski raspoložen ritam no ovaj put ne očekujte stihove I see you baby shakin' that ass.
I dok su albumi Groove Armade znali biti popriličan kreativni kaos, ovaj put se sve lijepo pospojilo u kolekciju melankoličnih posveta osamdesetima. Bilo to kroz dance, bilo to kroz disco. Bilo to kroz indie, bilo to kroz electro. Rock stvari namjerno nisam spomenuo jer se upravo u Look Me In The Eye Sister i Warsaw događaju ozbiljnija okliznuća. Prva je zbog svoje monotonije jako nezgodno odabrana za otvaranje albuma, dok druga od valjda tisuću ideja koje pokušava razraditi kraju ne privodi nijednu.
U lijepim melodijskim linijama i grlenim refrenima ostatka albuma ponajviše prednjači prekrasni melankolični synth pop-rock I Won't Kneel, a vrlo blizu je i indie electro koji su proslavi MGMT u obliku Paper Romance. Sporije pjesme su dodatno ukrasili suradnici: Brian Ferry koji podsjeća na Bowieja u dubokoj Shameless te puknuti glas Nicka Littlemorea iz Empire ofthe Sun u pomalo patetičnoj, no dirljivoj Fall Silent.
Groove Armada se oprostila s glazbom za reklame. Ovdje nema bombastičnosti nad kojom će sliniti marketinški stručnjaci, no osvježavanje 80's velikana poput Soft Cella i Human Leaguea je u 2010. ispalo iznenađujuće dobro. Bez ostataka iz prošlosti u obliku eksperimenata s rockom ovo bi možda bio najbolji album Groove Armade, no i ovako imaju s čime biti zadovoljni.