Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Draw The Line (Deluxe Edition)


Bookmark

Data

Released Rujan 2009
Format Albumi
Vrsta Pop / Rock / Indie / Alternative rock / Singer-songwriter
Dodano Petak, 18 Ožujak 2011
Žanr Rock
Broj diskova 2
Edition date Rujan 2009
Država UK
Etiketa Polydor
Edition details Producenti: David Gray, Iestyn Polson i Rob Malone. Kronologija objave: 14.9.2009. (Europa) 22.9.2009. (SAD). Snimano: The Church Studios, 2008.
Tags

Review

Kad je 1998. godine White Ladder ugledao svjetlo dana, nije više bilo nikoga tko nije čuo za Davida Graya. Iako je od tada prošlo više od deset godina, još uvijek imam kristalno jasna sjećanja o tome koliko se dilao uokolo i koliko su svi pričali o njemu, čak i cijeli čopor mojih inače za glazbu potpuno nezainteresiranih školskih kolegica. Svatko je imao svoju kopiju, slušali smo ga gdje god i kad god smo stigli. Please Forgive Me, Babylon, Sail Away i This Years Love bile su soundtrack cijelog jednog perioda. Čak smo se svi osobno angažirali kako bi ljudima koji ga nisu bili svjesni ukazali na to što propuštaju. Ukratko, vladala je prava White Ladder manija.

Naravno, ta manija nije bila ograničena samo na moj srednjoškolski razred. White Ladder bio je internacionalni hit u multiplatinastoj nakladi. U Irskoj je to najprodavaniji album svih vremena, što znači da ga ni veliki U2 nisu uspjeli prešišati ni jednim od svojih albuma (a David Gray uopće nije Irac). Miks instrumentalnog i elektronskog, uz nezaboravne melodije i tekstove za zaljubljivanje ili liječenje slomljenog srca, pogodio je rezonantnu frekvenciju kod ogromnog broja ljudi. Taj je album potpuno obilježio karijeru Davida Graya, iako zapravo predstavlja veliku anomaliju u njegovoj diskografiji, koju nikad nije ponovio. Nakon njega vratio se svom prvotnom izričaju – pravi zvuk Davida Graya zapravo je mnogo klasičniji i tradicionalniji, potpuno organski, uglavnom temeljen na akustičnim instrumentima i njegovom snažnom kantautorskom potpisu, kako vokalnom, tako i poetskom.

Draw The Line već je treći post-White Ladder album na kojem se drži te formule i ne razlikuje se mnogo od prethodna dva, A New Day At Midnight iz 2002. i Life In Slow Motion iz 2005. To je pomalo začuđujuće ako uzmemo u obzir četverogodišnju pauzu za vrijeme koje je raspustio svoj stari prateći bend i okupio potpuno novu skupinu glazbenika koji će mu asistirati, promijenio diskografsku kuću i sam preuzeo i produkcijske dužnosti. Ipak, to nužno ne mora biti negativna stvar, jer dobivamo još jednu porciju Davida Graya na kojeg smo navikli, Davida Graya koji uvijek zadržava visoku razinu u svom stvaralaštvu. Iako je u intervjuima najavljivao Draw The Line kao pomak u percepciji prema vanjskom svijetu, on se ne može nešto posebno osjetiti jer je većina pjesama još uvijek vrlo introspektivne i intimne prirode. Socijalna osvještenost koju David Gray oduvijek posjeduje i koja se provlači kroz ovaj album može biti novina samo za one koji nisu podrobnije upoznati s njegovim radom.

Novi prateći bend kvalitetan je kao i prethodni, a cijeli album je izuzetno dobro odsviran. Grayeve klavirske i gitarske sposobnosti nisu se nimalo pokvarile, a njegov hrapavi, topli vokal koji bi vam mogao slomiti srce čak i kad bi pjevao o kačkanju ili nečemu slično dosadnom i nebitnom, s godinama zvuči sve bolje i bolje. Ipak, na albumu tek nekoliko pjesama iskače i zahtijeva da im posvetite potpunu pozornost. Fugitive, koja je odabrana i za prvi singl, dobro je prepoznata kao najhitoidnija i možda najsličnija pjesmama koje su proslavile Davida Graya. Nemesis, Harder i Kathleen (u kojoj gostuje cijenjena folk/jazz umjetnica Jolie Holland) predivne su i dirljive balade. U Stella The Artist ubrzava se tempo i David Gray pokazuje da zna dobro i zarokijati, nošen entuzijazmom zbog toga što je očaravajuća Stella bar zasad njegova. Iako je svjestan da to neće trajati zauvijek, primijenjuje carpe diem filozofiju i puni baterije energijom koju donosi nova i svježa, pa ne baš ljubav, ali u svakom slučaju zatreskanost.

David Gray; Foto: Jake Walters
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Za Draw The Line David Gray je otkupio londonski Church Studios od Davea Stewarta, možda manje poznate polovice Eurythmicsa, i tako se spetljao (samo kreativno, ovo nije žuti tisak) s Annie Lennox, mnogo bolje poznatom polovicom. Možda bi bilo bolje da nije, jer je njihov duet Full Steam jedina stvarno loša pjesma na albumu. Ne znam bih li za to krivila Annie Lennox koja zvuči skroz robotizirano, ili Davida Graya koji je autor grozne vokalne melodije koju spašava jedino pristojan refren. Uglavnom, oboje zavijaju kao mačke u doba parenja i zajedno zvuče toliko katastrofalno da je to skoro nemoguće povjerovati budući da su inače zaista sjajni vokalisti.

Suma sumarum, priča s posljednja dva albuma se i ovdje ponavlja. Još uvijek je lako cijeniti Davida Graya kao umjetnika, njegovu kvalitetu, talent, neupitne vokalne sposobnosti, poetiku, iskrenost, neovisnost o zahtjevima diskografskih kuća i odbijanje kompromitiranja, ali zato postaje sve teže i teže zaista zavoljeti njegove pjesme. Krajnji pomalo razočaravajući dojam koji album ostavlja unatoč svim dobrim stranama najvjerojatnije će kod većine ljubitelja Davida Graya pokrenuti samo lavinu nostalgije. Ne nedostaje nam elektronika White Laddera, nedostaje nam njegova teško objašnjiva magija koja ovdje ostaje neponovljena i neuhvatljiva.

Deluxe izdanje donosi dodatni disk koji sadrži nastup uživo iz slavnog londonskog Roundhousea. Pjesme koje su odabrane mogle bi proći kao minijaturna best of kompilacija druge polovice Grayeve karijere. Izvedbe su i više nego solidne, a sve pjesme nanovo aranžirane za dodatnu instrumentaciju i produžene impresivnim improvizacijskim dionicama. Za taj se disk definitivno isplati malo više iskeširati ali, opet, vražja nostalgija – vjerojatno će vas natjerati da potražite ili, ukoliko je već u vašem vlasništvu, iz prašine iskopate DVD Live At The Point snimljen 2001. u Dublinu koji fanatično obožava Davida Graya, s fenomenalnim nastupom, setlistom i odlično raspoloženom publikom. Taj nastup i dalje ostaje najbolji dokument energije koju David Gray širi uživo, sa iskrama koje frcaju na sve strane.
 

Danaja Glavičić

Hits 685
Life in Slow Motion « Life in Slow Motion David Gray Albumi Kronologija Gold In a Brass Age » Gold In a Brass Age

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42