Silver Eye

Review

Goldfrapp je synthpop duo duge karijere, a ovo im je sedmi objavljeni studijski album. Njihov je zvuk uvijek bio nešto posebno, mistično i sanjivo, a zadržali su ga i ovoga puta. Uz to, album vrvi disco elementima, naročito pjesma "Anymore" koja je i najživahnija na albumu. Ostatak pjesama više-manje odlikuje monotonija, jednoličnost, utapanje u zvukovima kompjuterskog podrijetla.

Ako se odlučite malo podrobnije upoznati s radom ovog dvojca mogli biste doći do zaključka da je ovaj album neka vrsta sažimanja svega što su radili do sada u jednu formu, jer upravo tako i jest. Prisutni su već spomenuti sampleovi koji ne variraju mnogo ni po pitanju ritma, niti melodije, kao ni vokal. Alison Goldfrapp nam također ne daje mnogo po pitanju vokalne interpretacije. Njezino pjevanje može se opisati kao jednolično i prazno, ni po čemu se ne ističe od prateće glazbene podloge. Više-manje zvuči kao mnoštvo izdisaja na rubu snage bez ikakvog raspona glasa ili ikakvih varijacija i tako cijeli album zvuči kao neka vrsta ambijentalne glazbe kojoj je svrha umiriti svijet ili ga iscijeliti.

Od deset pjesama koliko ih se nalazi na albumu ističe se prva, "Anymore", i to isključivo zato što je nabijena energijom, zarazna je, ima snagu, a pjevanje je zbilja pjevanje, a ne šapati. Uz spomenutu stvar jedino još "Everything Is Never Enough" ima brži tempo, no vokal je ovdje nešto što se može usporediti jedino sa zvukom Microsof Sama (program na računalu pomoću kojega možete provjeriti radi li vam ispravno audio sustav, isprobajte ga). Ostatak albuma je poprilično – pogađate – jednoličan. Svodi se na vokal koji podsjeća na programatsko recitiranje, kao da poziva na akciju, naročito stihovima "Become the one you know you are" ("Become the One"). Tome dodatno ide u prilog početak pjesme, gdje se čuje samo "recognize, synchronize, colonize what's inside", poput naredbi računalnih programa.

Stihovi se jedva i razumiju, sve je toliko uspavano, usporeno, ambijentalno, a većina tekstova govori o irealnim situacijama kao da nam prepričavaju mitove. "Tigerman" je gotovo ritualna pjesma, a pritom mislim na atmosferu koju stvara i stihove poput "his eyes are fur". Dodatan touch čitavom ugođaju albuma daju zvukovi poput otkucaja srca ("Zodiac Black") i bizarni zvučni zapisi vokala unatrag ("Faux Suede Drifter"). Nekako je opći dojam nakon preslušavanja da nešto tu nedostaje i da je mnogo toga ostalo nedovršeno; svakako je moglo bolje od dvije svijetle točke od deset.

Karla Dobranić