Review
Trijumvirat zaslužan za realizaciju jedinstvene i neponovljive glazbene epopeje jednog od najboljih prog rock bendova svih vremena (iz klasične ere s Peterom Gabrielom) sačinjavali su simfonijsko raskošni zvukovi Tony Banksovih klavijatura; diskretnih, ali uvijek prepoznatljivih i neizostavnih gitarskih akorda u osmišljavanju finalne glazbene panorame Stevea Hacketta; nenadmašno kompozitorsko umijeće, vizualne i teatarske prezentacije, te nadasve vokalne mogućnosti Peter Gabriela.
Glazba Genesisa uvijek je bila za izbirljive uši zbog svoje kompleksnosti, raznolikosti koja je pretpostavljala sviralački izazov za ionako vrsne glazbenike, nemogući zadatak za imitatore, a za slušatelje je tražila više vremena u pronalaženju i razumijevanju njihovih glazbenih koordinata. Genesisa više nema, Peter Gabriel je ostavio duboki trag u britanskoj, pa posredno i svjetskoj glazbenoj sceni svojom sofisticiranom solo karijerom, bubnjar Phil Collins, osim što je zapamćen kao izvrstan bubnjar, ostavio je svoje markacije kroz bezbrojne hitove, tako da je Steveu Hackettu (napustio je Genesis godinu dana nakon Gabriela) kao posljednjem Mohikancu kroz njegovu koncertnu aktivnost ostavljeno u amanet evociranje i održavanje prvotnog DNK matičnog mu benda.
Hackettu je u ovoj kalendarskoj godini ovo drugi album, nakon siječanskog, akustičnog „Under the Mediterranian Sky“. U nastavku inspiracija na ovom uratku Hackett s lakoćom dokazuje da glazba u svojoj ljepoti nema granica, ograničenja, zadanih tekstura, Hackett nam dokazuje slobodu oblikovanja poznatih nam 7 nota u nezamislivim kombinacijama uz poslovičnu soničnu sofisticiranost i izvrsnu instrumentalnu prezentaciju. Materijal je ovo koji sigurno neće doći pod cenzorski rad nekog zadrtog glazbenog arheologa.
Sudionici u ovom „zločinu“ su njegovi provjereni glazbeni partneri: Roger King (klavijature, zadužen i za orkestralne aranžmane); šveđanin Jonas Reingold (bas); Rob Townsend (saksofon, klarinet); Christine Townsend (violina); Nad Sylvan (vokal); Craig Blundell (bubnjevi) – uz „malu“ pomoć gostujućih glazbenika: Phil Ehart (svirao u bendu Kansas) i Nick D'Virgililo (bubnjevi, svirao s Tears for Fears) uz vokalnu ispomoć Amande Lehmann i Lorelei McBroom.
Ovako složena „moćna gomilica“ provjerenih glazbenika osigurava obečavajući spektar različitih boja u kojima iskazana energija i nagomilana frustracija uvjetovana pandemijskim uvjetima iskače u prvi plan.
Na ovom albumu dominira atmosfera simfonijskih dometa i obrazaca klasične glazbe pametmo pomiješanih sa elementima svjetske etno scene, podsjetnik, bolje rečeno homagge kolegi Gabrielu, jednom od značajnih protagonista i osnivača WOMAD festivala. Svojevrsni je ovo atanor, alkemijski prikaz bujnih aranžmana ostvarenih kroz zavidnu stilsku različitost s kojom je Hackett oduvijek na „ti“.
S naizgled jednostavnom lakoćom Hackett pronalazi luke iz kojih se njegovo glazbeno brodovlje otiskuje u potrazi na novim avanturama, novim horizontima.
Putovanje glazbenim globusom započinje u kolijevci civilizacije, Africi. „Wingbetas“ je donekle brat blizanac Gibinoj „Kiši“- profinjen gitarski solo uz pamtljivu melodiju, odličan aranžman,te primjerene mješovite vokale, indikativan je uvod u nastavak albuma.
Put svile dočaran je u odličnoj prezentaciji orijentalne world scene - „Shanghai to Samarkand“ uz gostovanje Malika Mansurova na taru i Sodirkhona Ubaidulloeva na dutaru. Dvojac iz Azarbejđana i Tadžikistana dodao je ovoj avanturi uvijek egzotične etno sastojke u stvaranju autentične atmosfere. Moram promjetiti donekle očekivanu usporedbu atmosfere iz „Kashmira“, ništa neobično obzirom na očekivani nagovještaj proizišao iz samog naslova pjesme. Uradak sa pošteno personaliziranim instrumentalnim slobodama i aranžerskim rješenjima kojeg će biti teško prezentirati u živim nastupima, stoga ga treba uživati slušati u njegovom originalu.
Teški zvukovi crkvenih orgulja ala Bach i vokalnom rolom Nad Sylvana (glavni vokal na Genesis Revisited turneji) otvaraju „Devil's Cathedral“ autora Rogera Kinga koja sasvim otvoreno koketira kao nastavak ili dio Nightwishovog „Fantoma u Operi“. Fino, slojevito glazbeno tkivo kojim se naizmjenično šeću autorovi anđeli i demoni.
Rusko uvijek teško glazbeno breme svojstveno jednom Prokofjevu, Hackett je prezentirao u pjesmi „Natalia“. Svi elementi poslovične teške ruske drame sadržani su kroz pamtljivu melodiju i odlična orkestralno/vokalna/zborska rješenja bez nepotrebne patetike i destilirane melanholije sa dozom određene tajanstvenosti.
Udarna pjesma u predstojećim nastupima u živo pripada „Day of the Dead“ primjerku izrastanja donekle konvencionalnog uratka u iskričavu, mračnu i tešku završnicu sa dočaranom sudbinom odlaska na neke nove Termopile uz neobična aranžerska rješenja.
„Held in the Shadow“ je tu odmah iza „Day of the Dead“ za zauzimanje koncertnih peakova. Akustični početak tek je uvod u tešku i mračnu zavjesu iza koje neprestano izvire bujica prepoznatljivih Hackettovih zvukova gitare. Svjesno je to ili nesvjesno asociranje na Genesis, doduše sa zaista žešćim zvukom kojeg su oni rijetko njegovali.
Ponavljam, Hackett se ne može tako lako otrgnuti od Genesis ostavštine, što je čujno i u bržem dijelu instrumentalne „Relaxsation Music for Sharks“ (odlično bubnjanje Nicka D'Virgillia). Uostalom čega se sramiti, ipak je on uveliko zaslužan za njihovu finalnu panoramsku vizuru.
„Fox's Tango“ u samom početku odličnim riffom iznenađujuće evocira mračnjaštvo Black Sabbatha, uradak koji bi se s lakoćom mogao pripisati njihovoj kajdanci.
Steve Hackett je iskusan glazbenik koji uredno poštuje i primjenjuje promjene u svom stvaralaštvu uz poslovičan kontinuitet ostvaren kroz kompozitorsku, te sviralačku komponentu.
I kako je negdje spomenuto, daleko je Steve Hachett od proglašenja prog dinosaurusa, živi dokaz tome je ovaj odličan, raskošan i nadasve raznolik album.
Đorđe Škarica
/
