Već 1978. godine zaključali su se u studio i snimili tri pjesme, nakon čega je nastala snimka nazvana The Soundhouse Tapes. Ubrzo se pokazalo da postoji i interes za njih - već u 3 tjedna uspjeli su snimku prodati u 5 tisuća primjeraka, a lokalni tisak se počeo zanimati za njih. Sve su više nastupali po Londonu, a odradili su koncert i u već legendarnom Marquee klubu.

Iduće godine došlo je do nekih promjena u postavi benda, naime primljen je i drugi gitarist Dennis Stratton, a dotadašnji bubnjar Sampson zamijenjen je Cliveom Burrom. Iste godine, u prosincu, potpisali su ugovor s izdavačkom kućom EMI Records.

A onda je došao red i na prvi album. Nazvali su ga jednostavno Iron Maiden i pokosio je glazbene ljestvice u Ujedinjenom Kraljevstvu, dokopavši se 4. mjesta u samo tjedan dana. Na njemu su se nalazili klasici poput Running Free, Transylvania i Phantom of the Opera.

Pošto su se uvjerili u uspjeh albuma, krenuli su na turneju po Britaniji, a zatim i na turneje po Europi, na kojima su svirali kao potpora Kissu i Judas Priestu. Možete li zamisliti da danas neki bend u samo četiri godine svojeg postojanja dospije kao predgrupa nekom trenutno toliko poznatom bendu?

Nakon turneja je ponovno došlo do promjena u bendu (koje će se pokazati stalne kao i sam bend) i gitarist Stratton je zamijenjen Adrianom Smithom.

Ubrzo je došao red i na drugi album, nazvan kratko Killers, jedan od mnogih koji je producirao Martin Birch. Značajno je da je taj album bio posljednji za Paula Di'Anna, kojeg smo nedavno imali prilike slušati i u Zagrebu. Naime, izbačen je iz benda 1981. godine, zbog sve većeg alkoholizma i problema s drogom. Na njegovo mjesto došao je Bruce Dickinson iz benda Samson.

Legendarni Bruce je svoj debi imao na idućem, legendarnom, albumu The Number of the Beast, koji je izbačen u javnost već 1982. godine. Nakon što su se fanovi uvjerili u njegove glasovne sposobnosti, razbijene su sve sumnje u to da neće biti u stanju zamijeniti Di'Anna. Album je bio pun pogodak i bend je njime prvi put postigao prvo mjesto na britanskim glazbenim ljestvicama. Ogroman uspjeh pratio ga je i u SAD-u, kao i kontroverze vezane uz sam naziv albuma, što je za posljedicu imalo optužbe mnogih kršćanskih zajednica, koje su tvrdile da su članovi benda sotonisti. Uporno niječući takve optužbe, bend se spakirao i krenuo na veliku svjetsku Beast On The Road turneju, koja je trajala 11 mjeseci i uključivala 179 nastupa u 16 zemalja, kako bi promovirali album.

1982. godine, taman prije izlaska četvrtog po redu albuma, bubnjar Clive Burr otišao je iz benda i zamijenio ga je Nicko McBrain, koji je prije toga svirao s Trustom i Patom Traversom. Kritičari su ocijenili da je, kao i prilikom dovođenja Dickinsona, bend profitirao s Nickom, koji se smatrao izvrsnim bubnjarom.

I tako je iduće godine izdan Piece of Mind, koji je bio još jedan veliki hit. Nakon njega je članovima benda očito počelo nedostajati nastupanje i putovanje pa su odradili čak dvije velike turneje.

Slijedeći moto svake-godine-album-jedan, već 1984. slijedio je Powerslave. Na njemu su s enalazile legendarne pjesme 2 Minutes to Midnight, Aces High i Rime of the Ancient Mariner, koja je trajala čak 13 minuta i temeljila se na istoimenoj pjesmi pjesnika Samuela Taylora Coleridgea. Nakon albuma je slijedila još jedna turneja, najveća do tad. Tijekom nje su nastupali na pozornici koja je uključivala i ogromnu mehaničku maskotu mumije nazvanu Eddie, koja je bila temeljena na likovima prikazanim na coverima njihovih dotadašnjih albuma.

Turneja je trajala 11 mjeseci i protutnjala kroz 26 zemalja, počevši u Poljskoj u kolovozu te godine. Bili su prvi bend ikad koji je imao organiziran cjelokupni nastup u areni s druge strane Željezne zavjese, koji neki ujedno smatraju i njihovim najspektakularnijim nastupom ikad. Za vrijeme turneje su snimljeni brojni materijali, koje su namjeravali iskoristiti za live album u budućnosti. Za turnejom je slijedio odmor od šest mjeseci.

1985. godine i dalje su bili na turneji, produživši u Južnu Ameriku, gdje su nastupali pred čak 300 tisuća ljudi na Rock In Rio festu, kao specijalni gosti Queena. Od snimljenih materijala je napravljen i ubrzo objavljen "Live After Death" album i video.

1986. godine izdan je album Somewhere in Time, tijekom kojeg je bend eksperimentirao. Većina tekstova pjesama bila je u nekoj vezi s putovanjem kroz vrijeme. Još značajnije je to što su u svoj zvuk ubacili i zvučne efekte i ukomponirali ih u dotadašnje gitare, bas i bubnjeve. Međutim, taj odmak od njihovog tradicionalnog zvuka nije odbio fanove, nego je album dobro primljen, osobito pjesma Wasted Years.

Još zanimljiviji tekstovi našli su se na sljedećem albumu, još jednom legendarnom izdanju - Seventh Son of the Seventh Son, koji su izdali 1988. godine. Glavna okosnica albuma je priča o mitskom djetetu koji posjeduje vidovnjačke moći. Također, to je bio prvi njihov albuma na kojem su se nalazile i dionice pravih klavijatura, kao dodatak gitarama. Ne treba ni spominjati da je album bio ogroman hit i da su se s njim ponovno popeli na broj 1 britanskih glazbenih ljestvica.

U to vrijeme navršavalo se deset godina od njihovog prvog albuma i službenog prodora u javnosti, što su proslavili izdavanjem kolekcije The First Ten Years, koja se sastojala od 10 CD-a i 12 snimki na vinilu.

1989. godine neki članovi benda su zaključili da je vrijeme da objave i pokoji solo album i tako su nastali Silver and Gold, koji je Adrian Smith snimio s projektom ASAP i Tatooed Millionaire, koji je 1990. godine izdao Dickinson s gitaristom Janickom Gersom.

Moguće da je to potaklo i nove promjene u postavi, jer je Smith napustio bend tijekom snimanja novog albuma i zamijenio ga je Janick Gers. Bilo kako bilo, No Prayer for the Dying izašao je 1990. godine i pokazao da se bend vraća svojem tradicionalnom zvuku. S tog albuma zapamćen je i hit singl Bring Your Dother to the Slaughter, kojim su dospjeli na broj 1 glazbenih ljestvica i koji je ubačen u soundtrack filma Nightmare on Elm Street 5: The Dream Child.

Nakon toga je Dickinson otišao na kratku solo turneju tijekom 1991. godine, da bi se opet pridružio Maidenima u snimanju (opet) legendarnog Fear of the Dark, koji je objavljen 1992. godine. Nakon izlaska albuma, Bruce je objavio da odlazi iz benda. Ali ostao je dovoljno dugo da odradi s njima oproštajnu turneju i snimi dva live albuma - A Real Live One i A Real Dead One, koje je producirao i miksao Harris, a zatim i limited edition album Live At Donington. Njegov završni nastup s bendom bio je 28. kolovoza 1993. godine, koji je snimao i prenosio BBC i koji je kasnije objavljen pod nazivom Raising Hell.

Ostavši bez pjevača, bend je krenuo s održavanjem audicija za njegovog nasljednika. Nakon dugog niza audicija, odabrali su Blazea Bayleya, koji je do tada bio član benda Wolfsbane. Njegov debi s bendom bio je na albumu nazvanom The X Factor, objavljenom 1995. godine, s malom odgodom jer je Blaze bio ozlijedio nogu u nesreći s motorom. Pošto je njegov stil pjevanja bio drugačiji od dotadašnjeg Dickinsonovog, reakcije fanova i kritičara bile su podijeljene. Također, u to vrijeme je Harris prolazio kroz razvod braka i kritičari su govorkali da je i ta činjenica doprinijela drugačijem zvuku albuma. Kako god, nakon toga je bend krenuo u još jednu turneju, na kojoj su ostali kroz cijelu 1996. godinu. Po završetku turneje snimljena je prva prava kompilacija njihovih hitova nazvana Best Of The Beast.

1998. godine objavljen je Virtual XI, koji je ispao razočaranje u pogledu prodanih primjeraka albuma, predstavljajući prvi album Iron Maidena koji nije prodan u milijunskoj nakladi. Promovirali su ga nogometnom turnejom po Europi, tijekom koje su članovi benda igrali nogomet s odabranim profesionalnim nogometašima, pred tisućama fanova.

A onda je došlo vrijeme za nove promjene u postavi - Blaze Bayley je napustio bend, a vratili su se Dickinson i Smith, uz kojega je zadržan i Gers. Kako bi proslavili reunion, krenuli su na ogromnu turneju koju su nazvali The Ed Hunter Tour, naziv koje se odnosio na bendovu nedavno objavljenu kompjutersku igricu Ed Hunter.

{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/iron/brave.jpg, images/SGKolumne/2010/iron/bravem.jpg, Iron Maiden - Brave New World, Left} Po povratku s turneje bend je počeo raditi na albumu Brave New World, koji su objavili 2000. godine. Naravno, slijedila ga je još jedna svjetska turneja, koja je kulminirala nastupom na festivalu Rock in Rio pred 250 tisuća obožavatelja. Svoj nastup su snimili i objavili 2002. godine pod očekivanim nazivom Rock in Rio.

2002. bila je namijenjena odmoru od albuma i nastupa, ali su ipak održali 3 dobrotvorna koncerta u Brixton Academy, kako bi sakupili novce za Clivea Burra, kojem je otkrivena multipla skleroza.

2003. godine bili su vrlo zaposleni i objavili su kolekciju hitova Edward the Great i studijski album Dance of Death, nakon kojeg je slijedila Death On The Road turneja. Istovremeno s početkom turneje, izašao je i njihov drugi po redu DVD, nazvan jednostavno Visions Of The Beast.

Produktivnost se nastavila i 2004. godine, objavljivanjem live DVD-a The Early Days, Part1 i Raising Hell. Prvi od navedenih objavljen je u studenom te godine, a prikazao je karijeru benda od početka do 1983. godine, završivši s albumom Piece Of Mind, dok je ostatak priče ostavljen za sljedeće nastavke DVD-a.

2005. godine proveli su ljeto nastupajući na europskim stadionima u sklopu showa navanog Give ME 'Ed .....Til I'm Dead, na kojem su svirali samo pjesme sa prva 4 albuma, koji su prikazani na tom prvom DVD-u o njima. Produkcija i izgled pozornice također su bili u skladu s počecima benda, što se fanovima prilično svidjelo. Iste godine izašla je i kolekcija na dva CD-a pod nazivom The Essential Iron Maiden, a istovremeno su nastupali zajedno s Black Sabbathom na Ozzfest turneji te godine. Nakon toga je slijedio live CD/DVD nazvan jednostavno Death on the Road. Tko zna, možda im je bilo dosta putovanja?

2006. godine objavljen je još jedan studijski album - Matter of Life and Death. S njim su dospjeli na vrh glazbenih ljestvica u čak 10 zemalja svijeta, a tijekom turneje koja je slijedila nastupali su u SAD-u, Japanu i Europi.

2007. su, ohrabreni uspjesima prošlih turneja, najavili nastupe na mjestima gdje do sad još nikad nisu bili - slijedili su koncerti u Dubaiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i u Bangaloreu u Indiji. Nastupi su bili potpuno rasprodani i opširno popraćeni u medijima, a fanovi su putovali iz svih okolnih država: iz Irana, Turske, Saudijske Arabije i Kuvajta u Dubai te iz Kine, Nepala i Pakistana u Bangalore. Neki su čak vozili više od 100 sati u komadu kako bi došli na koncert, makar ga slušali stojeći s vanjske strane ograde.

A onda je napokon došla i 2008. godina. U veljači su krenuli na Somewhere Back In Time turneju, temeljeći njenu produkciju na legendarnoj World Slavery turneji iz davne 1985. Dakle, tijekom SBT turneje preletjeli su 75 tisuća kilometara i nastupili u 21 gradu u 11 država u samo 7 tjedana, putujući u specijalno prerađenom Boingu 757-200, zajedno s pomoćnom ekipom i 12 tona opreme za pozornicu. Ukupno su na toj turneji nastupali u Indiji, Australiji, Japanu, Sjevernoj i Južnoj Americi, da bi završili i u Europi to ljeto, kad su nastupili i kod nas - u Splitu na stadionu Poljud. Tijekom godine objavljeni su i DVD Live After Death i kompilacija Somewhere Back In Time koja je pratila njihove albume od 1980. - 1989. godine.

Konačno, 2009. su završili s turnejom, nastupivši u nekim gradovima ponovo, premda su ih već posjetili 2008. Na dan nastupa u Rio de Janeiru, prikazan je premijerno i njihov film Flight 666. Posljednji nastup bio je na Floridi, 2. travnja. Ukupno, tijekom tih godinu i po provedenih na turneji, svirali su pred 1 930 000 obožavatelja, u 39 zemalja na 6 kontinenata. Film se 21. travnja 2010., na World Maiden Day, prikazivao u 450 kina u 42 države na svijetu. Nakon ljetnog odmora krenuli su na snimanje novog albuma, nazvanog The Final Frontier, koji će izaći kroz u ponedjeljak, 16. kolovoza 2010. godine. Objavljena je i naslovnica albuma, koju je ilustrirao Melvin Grant. Uz najavu, bend je fanovima omogućio i da besplatno skinu pjesmu El Dorado s novog albuma, preko njihove web stranice.

Album je popratila Final Frontier svjetska turneja.

Posljednji studijski album, Senjutsu, objavili su 3. rujna 2021. godine.

Vedrana Ravlić