Review
Živimo u neka sjetna vremena kada se volimo prisjetiti svega što je bilo prije preko nekoliko desetljeća. Je li to bijeg od stvarnosti ili utjecanje u neku dobro znanu, sigurnu luku procijenit ćemo sami... U svakom slučaju, uz kamin naložen starim, dobrim uspomenama, zagrijati se možemo kvalitetno, posebno u proljeće, a ujedno možemo i promatrati kako jezičci plamena palacaju po onome što je naizgled vrijedno… Ipak, neke stvar bi na početku trebalo raščistiti. Recimo, znate li da postoji razlika između „novog vala“, pojma koji se označavao trend u glazbi prijelaza sedamdesetih na osamdesete (punk, ska i tome slično) i „Vala“, lista koji je izlazio u Rijeci od sredine sedamdesetih do kraja osamdesetih? Ako niste znali, eto jedan podatak, a shodno tome ispada da naziv knjige „Kad je život bio novi val“ ne mora značiti da će opisivati isključivo nam dragu glazbenu pojavu novog vala, posebno jaku na riječkoj sceni, već može značiti da će iz neke novinarske perspektive dočarati razvoj cijelog naraštaja novinara koji su stasali u okrilju omladinskoga lista koji se zvao samo Val, ali ne i - novi val.
Kako se tijekom sedamdesetih i u kasnije vrijeme postajanja socijalističke Jugoslavije živjelo možemo saznati prelistavajući povijesne knjige. Znamo da su iste mahom interpretacije, lišene objektivnosti te polaze s desnih ili (plahovito) lijevih ideoloških točaka gledišta, što nas danas baš i ne bi trebalo posebno čuditi s obzirom da u našem društvu, politički gledano, baš i nema sredine. Teoretski gledano, o prošlim vremenima povjesničar bi mogao i trebao pisati multiperspektivno, strpljivo analizirajući i uspoređujući povijesne izvore različitih strana te se tako, nekako 'sramežljivo', približiti povijesnoj istini... Ipak, ova knjiga definitivno nije povijesni izvor a ni znanstveno djelo, premda se, bez ikakve sumnje, radi o produktu opsežnog truda kojega je autor uložio kako bi temeljito analizirao sve brojeve ovoga lista koji je izlazio gotovo neprekidno tijekom dugih petnaest godina.
Knjiga ima gotovo četiri stotine stranica, debelih je korica, velikog, preglednog formata i otisnuta na kvalitetnom papiru a dizajn, odnosno grafičko oblikovanje, zanimljivo je rješenje s obzirom da u znatnom dijelu oponaša novinske stupce pa vizualno jasno izdvaja pojedine teme - politiku, sport, glazbu, modu i druge segmente svakodnevnog života.
U uvodnom dijelu autor kaže kako je ovu knjigu na neki način počeo pisati još u studenom 1975. godine, kad je izišao prvi broj omiljenoga lista kojega je odmah počeo čitati, a četiri godine kasnije u njemu su objavili i prvi mu tekst. Ipak, u nastupu iskrenosti priznao je da je knjigu intenzivnije započeo stvarati 2015. godine, nakon što je objavljena Krušeljeva knjiga o „Poletu“ pa se začela ideja da se napravi opsežniji prikaz drugog omladinskog lista u socijalističkoj Hrvatskoj, one druge strane Mjeseca, koji je počeo izlaziti čak i prije Poleta. Spomenuo je autor ovdje i podršku gradonačelnika Vojka Obersnela, kao i mišljenje Viktora Ivančića koji je 2017. godine usporedbom Poleta i Vala zaključio: „Polet je bio razvikan, ali Val je bio zanimljiviji, žešći, žustriji…“, a potrebu za knjigom o Valu dodatno je argumentirao činjenicom da je Val svjedočio o razvoju riječke urbane rock scene koja je u to vrijeme bila izuzetno jaka, jer je Val bio pokretač brojnih aktivnosti, koncerata, festivala, sportskih događaja pa i diskografskih projekata te odgojio cijeli niz uglednih novinara i urednika.
Knjiga je podijeljena u čak 23 poglavlja. U središnjem dijelu, autor nas vodi kroz 15 sezona Vala, budući je ovaj list svake godine imao drugačije (ili presloženo) uredništvo te novog glavnog urednika. Iskreno, mogla se ova knjiga i drugačije podijeliti, primjerice, kako nam je sugerirao i sam autor, onako, „u ovisnosti o političkom okruženju“, na tri razdoblja: do Titove smrti (1975.-1980.) u kojem je, kako kaže, „zagrljaj politike i cenzora bio vrlo čvrst“, potom na prvi dio osamdesetih (do 1985.) kada je „Savez socijalističke omladine vodio ponešto nezavisniju politiku od Saveza komunista (ali je i dalje čvrsto nadzirao sadržaj lista)“ te, konačno, drugu polovicu osamdesetih, kada u Valu „počinje sve otvorenije poticanje demokratizacije“. I u ovome se slažem s autorom, jer bi na taj način knjigu, koja je svakako rezultat predanog rada i detaljnih istraživanja, bilo mnogo lakše pratiti.
Na nekoliko mjesta Jurković uspoređuje Val s Poletom, ali poprilično pristrano kaže da se preko Vala za razliku od Poleta nisu razračunavale političke frakcije. Premda su i u redakciju Vala znali dolaziti novinari s kako kaže „mutnim političkim idejama“ tu su bili i „pravovjernici 'vatrogasci' s misijom da mijenjaju i Val i svijet, ali ih je iskusnio dio uredništva prepoznao i izolirao.“ Politički gledano, Val je ostao na antifašističkim pozicijama, a potkraj izlaženja, kad je dosegnuo nakladu od 20 tisuća primjeraka, politički gledano podržavao je zelene, regionalne stranke i lijevi centar. Ono što Jurković također naglašava jest da je Val „uporno promovirao zapadnjački duh vremena“ te se „drsko nametao kao prozor u suvremenu kulturu.“
U nastavku autor je opisao što je sve prethodilo Valu, od problema samog imena koje je kao naziv jednog lista socijalističke omladine bilo u samom startu „sumnjivo“, sve dok nisu pronašli da se tako zvalo neko glasilo hrvatske i srpske napredne omlade iz 1911. godine. Jurković se potom prisjetio kako je nastao prvi broj, tko je sve u njemu bio urednik, zamjenik, pa i novinari tijekom svih petnaest sezona. Premda je još u uvodu napisao da njegova knjiga nema ambicije znanstvenoga rada, grafičko rješenje bogato ulomcima plakata, fotografijama pa čak i snimkama nekih članaka i top listama, sasvim plastično daje prikaz svakodnevice mladih u Rijeci onoga vremena. Nije zgorega primijetiti da je ova knjiga odlično poslužila razradi kompleksnijih i ljubiteljima zanimljivijih sinteza o glazbi toga vremena interesantnijoj knjizi Vinka Barića: "Hrvatski punk i novi val 1976-1987", jer uz pomoć ove knjige možemo mnogo više saznati o riječkoj novovalnoj sceni toga vremena nego analizom ove dotične.
Tijekom prve sezone Vala objavljeno je 14 brojeva u kojima se spominju disko klubovi, modni noviteti (rubrika Dijane Cuomo), a jedan tekst opisuje čak i pojavu novog čuda tehnike – stereo zvučnika. No, ima u njima i ozbiljnih društvenih tema. Primjerice: tema problema zapošljavanja „preko babi i stričeva“, zatim neizbježnih uspomena na radne akcije, potom priprema za Štafetu mladosti, a sve je prošaran i s opisima prvih koncerata Parnog valjka i sličnim. U rubrici 'Ubiti pticu rugalicu' objavljena je i prva slika nagog ženskog tijela, a ovdje je i karikatura svih članova redakcije autora Miloša Cvijanovića. Ipak, krajem prve sezone osjetio se zamor materijala, neka iscrpljenost u potrazi za novim, zanimljivim temama, koja je, vjerojatno, u konačnici i rezultirala tromjesečnom stankom izlaženja koju su članovi uredništva opravdavali ljetom i godišnjim odmorima.
U prvim sezonama nezaobilazne su teme Omladinskih radnih akcija i studentskih problema, a krenulo je je i sustavno promicanje lika i djela Ive Lole RIbara, legendarnog SKOJ-evca, od kojega su Valovci htjeli stvoriti kult koji bi bio u rangu Ernesta 'Che' Guevare pa se tako nekako na naslovnici pronašao i Lolin portret kojega je 1940. nacrtao Moša Pijade. Nadalje, kritizirao se hod komisije za otkrivanje podrijetla imovine koji je tapkao u krug, propala je akcija Mladi radnik samoupravljač, Zajam za ceste, a s vremenom su se sve više pojavlljivali tekstovi o filmovima Vladimira Cvitana (film "Taksist"), dok je o glazbi pisao Goran Lisica (primjerice o koncertu Bijelog dugmeta). I dalje su bili neizbježni afirmativni tekstovi na političkoj liniji: istup protiv školskih ekskurzija koje su bile u sjeni atraktivnih destinacija sa sugestijom da bi ih trebalo preusmjeriti prema mjestima značajnim za povijest revolucije, a tu je i redovna rubrika s revolucionarima u kojoj se Edo Jordas, bivši gradonačelnik Rijeke, prisjetio kako je upoznao Tita u Parizu, ne tako davne 1937. godine. Na održanom kvizu "Titova baklja revolucije" po prvi je puta nastupio Mirko Miočić, tadašnji student prava. Osvojio je drugo mjesto, a kasnije je postao legendarni kvizaš i džoker.
Zanimljiviji sadržaj idućih nekoliko poglavlja/sezona odvija se između radnih akcija, punka i disko večeri. Prati se donekle i u najkraćim crtama uspon Termita, Parafa i drugih sve poznatijih sastava i možda se više prostora daje glazbi i sveprisutnom Novom valu. Zanimljiv je i članak o "Malim zelenima", tekst o riječkom društvu za praćenje i identificiranje nepoznatih letećih objekata (NLO). Prate se dobrotvorni koncerti snažne riječke scene i njihovih gostiju i prve ploče. A onda se u nekom trenutku dogodilo političko čišćenje i smjena uredništva te se s urednikom Arsenom Citkovićem vratila tvrda politička linija. Glavna tema je Lenjin, glorificiranje Štafete mladosti i rada SSO, a cijeli 93. broj očekivano je posvećen - Titovoj smrti.
Od šeste sezone (1980./1981.) započelo je blago poboljšanje. Pojavile su se ponovno neke popularne teme: studentski život, glazba (o grupama novog vala i kritika rada komisije za šund), film (dolazak filma "Emmanuelle" u Rijeku), ali se spominju naznaci krize i to na duhovit način: primjerice, članak nosi naslov „Sve se više traži DUŠKO“ (deterdžent, ulje, šećer, kava i ostalo), a konkretno i sam je Val poskupio za 50 posto. Val donosi i tužnu priču Nenada Vižina, dvadeset i petogodišnjaka, posljednjeg riječkog hipija, koji je nekoliko dana nakon intervjua s Ivicom Pavlovićem u kojemu se žalio da je beskućnik, skuplja hranu po cesti te priznao da konzumira droge, poginuo u nerazjašnjivim okolnostima. Izgleda da je protjerivan od milicije koju je iritirao njegov neuredan način života i davao loš primjer kojega da drugim omladincima onoga vremena.
U idućih pet sezona, Val je medijski ojačao o čemu svjedoči i činjenica da se u ljeto 1981. redakcija preselila na adresu Korzo 2a, dakle u samo središte grada. I dalje se pisalo o novovalnoj glazbi, posebno problemu kad je milicija prekinula Ri Rock, jer su punkeri iz prvih redova tradicionalno pljuvali po Zvonku Lakčeviću, pjevaču grupe Via Viktor Kunst ali je ovaj na sebi tada imao majicu s otisnutom državnom zastavom. Osim toga, pisalo se i o nekim socijalnim temama: teškom položaju radnika pridošlih u Rijeku, podršci sindikatu Solidarnošć, istraživanju koje je pokazalo da trećina studenata ide u crkvu, objavljen je i prvi izvještaj s polnoćke na Trsatu, zatim tekst o porastu inflacije na 58 posto, problemima Palacha i zatvaranju kavane Kont, a zastupljeno je i školstvo s temama kao što su: "Zašto profesorima koji kasne na nastavu ne daju neopravdani sat" ili kako profesori vode borbu za 2 računala, printer TV u boji i disketu. O ekonomskoj krizi koja se pojavila govori i porast cijene Vala za 100 posto, dok o političkoj sama činjenica da je sezonu 1984./1985. zaključila nova postava uredništva na čije je čelo kao glavni urednik postavljen (neiskusni, ali politički podoban) Zvonimir Bezić, koji je donio novu koncepciju koja je uključivala praksu objavljivanja tekstova izlaganja i referate omladinskih rukovoditelja. Spominje se problematika nezaposlenosti, tisuće Roma bez vode, struje i kanalizacije, ekološka tema afere Plomina 2, a posebno je zanimljivo da se u list uvodi i nova rubrika "Val za miss", pri čemu misica nije bila najljepša žena se radio o skraćenici za Marksizam i socijalističko samoupravljanje, koji se pojavio kao novi predmet u srednjim školama pa su se kroz otisnute članke davale smjernice u lakšem svladavanju i razumijevanju gradiva. Ipak, pisalo se usto i o diskačima onoga vremena, odnosno kulturi odlazaka u Neptun, Milde Sorte i ostalim klubovima ponajviše smještenih na Opatijskoj rivijeri. Zanimljivo je da se opisuje i okupljališta penzionera, a Aleksinački podrum je okarakteriziran kao "točionica jeftinog pića i hram posrnulih duša". U duhu vremena piše se i o šovinističkim ispadima među kojima su i riječki skijaši koji su bili privedeni jer su u snijegu napisali "Živjela Hrvatska". U prijenosu govora , saveznog sekretara za narodnu obranu admirala Branka Mamule, potkrao se i najpoznatiji tipfeler u povijesti Vala, jer je u potpisu njegove fotografije stajalo: admiral flote Branko Mamula 3. svinja", umjesto 3. svibnja. Uslijedila je naravno ogromna isprika glavnog urednika, ali i smjena dijela uredništva ili pak njihov samovoljni odlazak.
Povodom desetog rođendana i 200. broja Vala organiziran je u to vrijeme već treći susret omladinskih novinara Jugoslavije, pri čemu je napravljena izložba svih 200 naslovnica lista uz, naravno, naglasak činjenice da je Val 'čak' godinu dana stariji od zagrebačkog Poleta, kojega su valjda oduvijek smatrali bolnom konkurencijom. Rivalstvo s Poletom se, ako smijem primijetiti, na nekoliko mjesta sasvim nepotrebno provlači kroz ovu knjigu.
U posljednjoj petoljetki izlaženja Vala (od 1985. do 1990.) objavljen je intervju sa slovenskim sociologom Veljkom Rusom, kojim je najavljena libanonizacija Jugoslavije i to prvenstveno - na Kosovu. U tim turbulentnim vremenima, Josip Štefan, riječki partijski moćnik, izjavio je da "zaostajemo, jer se sredstva iz Rijeke prelijevaju nerazvijenima". Dvanaesta sezona izlaženja Vala po mnogočemu je bila prijelomna, ne samo zato što je na mjesto glavnog urednika postavljen sam autor ove knjige - Edi Jurković, već je Val dobio i onu nagradu "7 sekretara SKOJ-a", nagrađen je za područje novinarstva i publicistike, ostvario je novi vizualni identitet kao i nov koncept "omladinskog tabloida", naglašen u kraćim tekstovima, okvirima, fotografijama i bogatijoj opremi. Ujedno, list se preusmjerio prema srednjoškolcima i studentima kao najvjernijoj publici. Imali su tada čak šest fotografa, a to su bili: Nikola Petković, Srđan Vrančić Vrana, Boris Lešić, Ratko Ćiković, Željko Lončar i Dragan Borčić. Napustili su zastarjelu tehnologiju tiskanja i u cijelosti prešli na offset tehniku te novinski papir zamijenili kvalitetnijim, debljim i masnijim papirom. Pisali su o prijelaznom vremenu: posljednjim danima štafete i radnih akcija, ukidanju delikta mišljenja, o Aferi Agrokomerc, obilježili objavljivanje kompilacije "Rijeka - Paris - Texas" (za koju su napisali da je važnija od Dana Republike) te se sve više bavili ekološkim temama, zatim su uveli nekoliko rubrika u kojima su otvoreno komunicirali s čitateljima, kao i nagradne igre - početak marketinga te, u konačnici, dosegli nakladu od čak 15 tisuća primjeraka. Ostvarili su, kako kaže Jurković, "konačno odrastanje, jer je omladinski list napokon postao magazin". A onda je u travnju 1989. zbog nekoliko tekstova o stanju na Kosovu i osude srpskog desnog radikalizma došlo i do zabrane Vala, ključnog broja 268. Od jesenske sezone novi glavni urednik postao je Bojan Mušćet, dugogodnji vrijedni novinar koji se bavio kulturom i glazbom. I dalje je bilo ekscesa, primjerice, u posljednjoj sezoni vala 1989./1990. milicija je privela kolportera Vala koji je izvikivao "Komunizam je mrtav". No, unatoč rastućoj inflaciji, Val je i dalje imao svoju čitalačku publiku, a posljednji glavni urednici bili su Nenad Hlača i Goran Ogurlić. U političkim temama bili su sve provokativniji, spominjali su novogodišnju zdravicu za što brži nestanak SK, a nakon stanke izlaženja ispričali su se čitateljstvu što ne prate raspadanje jednopartijskog sustava i obećavali da će pratiti stvaranje nove, buduće demokratske vlasti. Spomenuli su prvi dolazak Tuđmana među Riječane i njegovu podršku reformama Ante Markovića te zalaganje za konfederaciju. Među temama o identitetu grada Rijeke, autor je posebno izdvojio tekst Saše Dmitrovića koji podsjeća da je grad postojao i prije 1945. godine. Kaže da se "prešućivala vladavina fašista koji su uništavali grad, (...) angloamerička bombardiranja u kojima je uništen lučko-industrijski kompleks, a s dolaskom staljinista 1945. nastavljeno je tamo gdje su fašisti stali."
Ipak, nije raspad socijalizma ugasio Val, već upravo dolazak demokratskih promjena. Valovci su kritizirali proces privatizacije, a Prvi opći sabor HDZ-a u zagrebačkom Lisinskom Val okarakterizirali kao "boljševički organizirani skup s vojničkom hijerarhijom, obilježjima netolerancije i masovne hipnoze te uvjerenošću u vlastito mesijanstvo do isključivosti", vjerojatno ne računajući s time da će HDZ na izborima pobijediti. Premda posljednji, 288. broj Vala nije ni jednom riječju dao naznaku da će list prestati izlaziti. Bio je poprilično kaotičan, sadržajno a i grafikom te vrlo tanak: uključivao je tek intervju s Viktorom Ružićem, potomkom Ivana Mažuranića, izvještaj s koncerta Rolling Stonesa u Münchenu, proglašavanje Clashovog albuma "London Calling" albumom godine i intervju s Igorom Violićem, predstavnikom prvog privatnog novinskog nakladničkog poduzeća u Hrvatskoj. A onda se cijela redakcija Vala priključila novom dnevnom listu RI Telefaxu. I to je bilo to.
Nadalje, nakon svih navedenih poglavlja koja se bave Valovim sezonama, u završnom poglavlju Edi Jurković iznosi i objašnjava brojne projekte koje je pokrenuo Val: primjerice časopis Rival, koji je izišao u 52 broja i bio zaslužan za prijevod mnogih hrvatskih književnika na engleski, kao i promociju mladih riječkih autora, a povrh toga Val je u svojoj biblioteci objavio i 54 knjige. U posebnom poglavlju autor se bavi pokušajem kratkog oživljavanja Vala 2004. godine kao novog Vala - lista za kulturu mladih koji je ipak, kako Jurković kaže, pokleknuo kao "žrtva diskontinuiteta redakcije i stanja na tržištu".
Posebnu nostalgiju kod svih koji su živjeli tijekom osamdesetih izazvat će XX. poglavlje, s obzirom da se u stvari radi o foto albumu, s podnaslovom "Duh vremena, scena i akteri", koji nam donosi mnoštvo crno-bijelih fotografija Rijeke, urbanih scena, mladih, koncerata, a potom i kratkih biografija s podnaslovom "A što je bilo poslije" u kojima se iznose podaci o urednicima i najvažnijim suradnicima (Goran Ogurlić, Nenad Hlača, Davor Štimac, Bojan Mušćet, Tamara Opačak Klobučar i mnogi drugi). Pogovor je napisao Bojan Mušćet u kojem zaključuje da je Val zapravo bio - tsunami. Geografski gledano, možda pogrešna usporedba jer tsunami je razoran potresan val koji svojom snagom razara obalu. Naime, časopis Val nije ništa razorio, već je naprotiv stvorio - izgradio je cijeli naraštaj kvalitetnih novinara koji su se kasnije raspršili po raznim dnevnim i tjednim novinama diljem Lijepe naše. Na samom kraju ove knjige možemo pronaći detaljan abecedni popis svih suradnika vala od 1975. do 1990. godine.
Sve u svemu, ukoliko ste očekivali da ćete se s ovom knjigom detaljno upoznati s riječkom glazbenom scenom od sredine sedamdesetih do početka devedesetih, naivni ste i blago rečeno ćete se razočarati. Ali, ako ste živjeli u Rijeci u tom razdoblju, ova će vam knjiga odlično poslužiti kao podsjetnik na mladostte ćete u okvirima nekog drugog vremena s uživanjem je listati danima. Vjerojatno bi najzanimljivije bilo usporediti ovu knjigu s onom o Poletu. A možda i za to bude prilike. U svakom slučaju, ako ste plus 50 i imate ikakve veze s Rijekom, stavite knjigu na policu, nećete požaliti… Ako niste, posudite je u knjižnici, prelistajte i vratite, isplati se pogledati.
Ivan Dukić
