Review
Pojavljujući se na televizijskim ekranima u popularnim glazbenim emisijama poput A-strane, Tvoje lice zvuči poznato ili Zvijezde pjevaju, mlada kantautorica Lu Jakelić možda jest postigla prepoznatljivost i dobila ulaznicu u estradno društvo, ali već je svojim albumskim prvijencem "Sve o čemu sam šutjela" pokazala da je njezina priča daleko ozbiljnija i osmišljenija od uobičajene medijske i društvenomrežne halabuke. Iako se, pogotovo s vremenske distance, doima kao da je u razradi zapeo negdje na pola puta između sigurnih karata i zdrave, mlade ambicije, taj je, sada već tri godine star album predstavio ovu Đurđevčanku kao glas sposoban prodrijeti daleko golom snagom pjesama proizašlih iz duha osuđenog da ih piše. Pjesama koje ne nastaju slučajno ili po konfekcijskoj mjeri, već su plod glasa koji traži povratni glas, komunikaciju.
Zato, vjerujem, nitko nije ni sumnjao da ova glazbenica neće dugo ostati na tome, ali ni pomislio da će olako pristupiti stvaranju novog albuma. Iako je "Šesto čulo" snimljen u tek dva tjedna – u drvenom hostelu u đurđevačkoj šumi – njegov sadržaj jasno ukazuje da je plod sporogorućih promišljanja i sirovih emocija te da je pažljivo osmišljen i brižno koncipiran. Lu Jakelić je tu crtu svoje poetike prilično jasno izrazila još na prvijencu, gdje je, balansirajući estradni, zabavnoglazbeni štih i sofisticirani pop zvuk, samim time kreiravši neki svoj hibrid tih suzvučja, hrabro u prvi plan gurnula svoje krhke, ali dojmljive, od stereotipa bježeće tekstove. Bio je to tada vjerojatno realni optimum, ali za drugi album novi je iskorak jednostavno – iz svega iskazanog – bio očekivan, kao imperativ ove glazbenice postavljen samoj sebi.
Ponovno u suradnji s producentom i aranžerom Rejhnaom Okanovićem, Lu Jakelić se novim albumom na korak primakla bliže i alternativnijim glazbenim idiomima, kojima, makar afinitetima, i pripada, što će biti jasno već na gitarski impresivnim "Sjenama", jednom od najavnih singlova koji su dali naslutiti da će "Šesto čulo" biti kaloričniji album od svoga prethodnika. Što pak ne znači da je ovo prepravak kakvog pogrešnog ranog koraka ili tome slično; ne, novi je album u ovom slučaju savršeno logičan nastavak, progresija jedne poetike prirodnog toka i zdravih, nadahnutih osnova. I nisu samo bubnjevi Senada Šute iz Dubioza kolektiva, primjerice, na slojevitoj "Sutra" ili gitara Davorina Silađija koja na trenutke priziva i duhove grungea, primjerice, na spomenutim "Sjenama" motori te progresije (inače, oba instrumenta posebno su impresivna u koheziji na završnoj "Za kraj"), već i sama izvedba i tekstovi kojima Lu grebe po recentnim godinama svoga životnog iskustva.
Pa dok uvodna "Zidovi" pomalo povlači poveznice s nekim estradn(jačk)im recepturama, i to prije svega zbog načina na koji Lu glasom prati melodiju (a potom i ovoj pjesmi suvišni back-vokali), "Šesto čulo" kao album zapravo vrlo rano prostire svoju bogatu tapiseriju. Nabrijanije pjesme poput "Sjena" ili "Sutra" izmjenjuju se s laganijim, sugestivnim introspekcijama poput "Kuće" ili "Ako vas nemam", tvoreći homogenu zbirku rastresitog materijala. Potonja pjesma, primjerice, pritom jasno pokazuje i kako Lu ne robuje metrici ili forsira rimu, po potrebi i lomeći melodiju da bi na pravi način izgovorila sve ono zbog čega je pjesma i nastala. To će posebno impresivno izgurati u laganici "Dužna sam ti barem ovu pjesmu", još jednom komadu intimne poetike koja stremi univerzalnome, podcrtanom sjajnom minimalističnom melodioznošću i efektnim premazima usne harmonike. A takvih je trenutaka, zapravo, mnogo, razbacanih po cijelom albumu koji će vam sve te dojmove umnožavati kako budete ponavljali preslušavanje. Jer, da, "Šesto čulo" je album koji traži nova i nova slušanja; pop glazba, dakle, u svojoj najizazovnijoj formi, gdje se ta površinska lakoća nota skladno ljubi s finesama koje te note hrane odozdo (ili iznutra), te sve skupa križa s kantautorskom notom izraženom u emotivnoj težini samih pjesama. Drugi album Lu Jakelić njezin je prije svega autorski trijumf, u nadahnutoj završnici prikladno nazvanoj "Za kraj" obznanjen i uz fanfare, kao zalog i obećanje da još mnogo toga finoga i kvalitetnog tek slijedi.
Toni Matošin
/
