Panic Prevention

Review

Wimbledon je kvart u Londonu, najpoznatiji po serijskom razbijanju reketa od strane Johna McEnroea te njegova mladog padawana – Gorana Ivaniševića. Usput, kvart ima više od sedamdeset tisuća stanovnika, mnogo nadobudnih mladaca od kojih je jedan i drug Jamie, dvadestjednogodišnjak koji konačno smije u pubu legalno piti; a kad već pije, može i ploču objaviti.

Ali, Cijenjeni čitatelju™, nije on toliko loš kako bi se po prvom pasusu reklo. Može ga se okarakterizirati kao križanca između hip-hop pasmine The Streets, jer mu je boja glasa strašno slična boji vokala Mikea Skinnera, te malo elementarne metodike sviranja Arctic Monkeys iliti, što bi čovjek rekao, jednostavno svira i prljavo producira. A i to što svira vuče na akustični i usporeni drum`n`bass koji kroz englesku scenu već jako dugo i uspješno plovi. Može se čuti u singlu Calm Down Dearest, najboljoj stvari na albumu sa vrlo infektivnim refrenom.

Tu su još i Sheila, pjesmica o djevojci koja sa par promila u krvi svašta radi, a zatim se baci niz Temzu. Ali to je tek prvi vers, poslije toga kreću još dvije tužne priče o mladim, sjebanim životima u metropolitskom Londonu. Tri sudbine sažete su u četiri minute i devetnaest sekundi na svirajućoj plastici dobavljivoj u svakom boljem CD-shopu.

A ovo je sadržaj samo jedne od njih dvanaest na albumu.

Antonio Hadrović