Review
Siguran sam da je domena zvana elektropop/sythpop (i ne samo ona) odavno dosegla svoje vrhunce. Stoga su istraživački pokušaji otkrivanja novih horizonata mukotrpan, često uzaludan posao. U praksi nove glazbene priče počivaju na čvrsto postavljenim elementima prošlosti kojima se dodaju ponekad egzotični začini sadržani u zvukovima, beatovima koji ipak otvaraju vrata znatiželje i ponekad zaslužene pažnje.
A jednu takvu pažnju privukao mi je najnoviji album benda Kerala Dust.
Oni su: Edmund Kenny (vokal, elektronika),Harvey Grant (klavijature) i Lawrence Howart (gitara). Baš i nisu baš tako nepoznati. Osnovani su 2016 od kada su održali preko 150 koncertnih nastupa diljem svijeta (Europa, SAD, Meksiko, Turska, Rusija).
Na drugom po redu objavljenom albumu predstavljena je hipnotična, ambijentalna, minimalistička, naizgled ponavljajuća, uspavljajuća monolitična atmosfera, potencirana sanjivim, tihim vokalom, sporim tempom u kombinaciji afričkih udaraljki i europskog poimanja elektro glazbe s art obilježjima. Sve to spojeno je u ovaj produkt koji svojim pametno složenim plesnim beatovima bez dileme mami na pokretanje udova. U tu smjesu inkoporirane su sasvim pristojne melodijske teksture koje ih mogu smjestiti na visoka mjesta u elektropop nomenklaturi. Prema izjavama članova benda na ovom albumu tražili su odmak od prvotnog zvuka u kojem je bio zastupljen utjecaj Americane, u korist Europskog utjecaja, poput legendarnog njemačkog benda Can.
„Moonbeam,Midnight,Howl“ pametan je izbor za stjecanje prvotnog (pozitivnog) dojma što nas očekuje u nastavku. Uporan, kristalno struktuiran ritam na tragu Talking Headsa, Kraftwerka i My Baby sa funkoidnim gitarskim umetcima, finom melodijom ima učinak poput fino napumpanih guma koje klize asfaltom.
Naslovna „Violet Drive“, pravi je esencija njihovog tektonskog romantizma, skrivena je to očaravajuća ljepotica sa indijanskim bubnjevima kao stvorena za podlogu u nekoj epizodi serije Soprano, u kojoj se može osjetiti zvuk koji prožima cijelo tijelo.
Među „plesne“ numere ubacila se i jedna laganica. „Salt“ obiluje orijentalnim zvukovima koji se mješaju sa pozadinskom gitarom. Prvotna asocijacija vuče na mračnu atmosferu kojom su The Doors znali (ugodno/neugodno) iznenaditi ne samo obožavatelje.
„Still There“ zaokružuje četverolist pjesama prema kojima treba usmjeriti interes i pažnju. Provjerena formula kvalitetnog albuma koji posjeduje najmanje tri dobre ili odlične pjesme na ovom albumu je premašena za jednu.
Iskreno,njihova glazba ne predstavlja glazbenu budućnost koja se željno očekuje (drugo je pitanje realnost takvih očekivanja unatoč pojavi mnoštva mladih lavova koji traže svoje mjesto pod suncem); prije je to pristojna prezentacija elektropop kanona prošarana elementima prošlosti koje treba pronalaziti u skoro nevidljivim ili slabo čujnim detaljima, svojstvenim elektronskoj glazbi. Čini mi se da je ovo sasvim uspješna integracija u odabrani žanr, sasvim dobro izbalansirana.
Ukratko, Kerala Dust nisu najoriginalniji dizajneri elektropopa, ali su zato pošteni protagonisti.
Đorđe Škarica
/
