Here

Review

Četiri godine nakon prethodnika, "Girl on Fire", novi, šesti studijski album Alicije Keys donosi nam glazbu za koju ona sama kaže kako je nastala neuobičajeno brzo, kao "kiša što pada svakodnevno". Jer, u te četiri godine Alicia je rodila sina Genesisa i preraspodijelila životne prioritete, a rad(iš)ni duh naprosto je našao vrijeme i kanal kroz koji će opet proraditi. Alicia Augello Cook, kako joj glasi puno ime i prezime, nije nikada bila tipična pop-zvijezda, iako je spretno koketirala s tim stereotipima; nije ona ni tipična R&B umjetnica s konfekcijskim brojem, već je krojila neku svoju vlastitu liniju, koja nije uvijek donosila visoke dosege ni garantirana mjesta na top-listama, ali ju je držala i dovoljno daleko od mesa gladnih naslovnica i pikanterijama nužno slađenog fast-food-novinarstva.

I dalje stojim iza dojma da je album "The Element of Freedom" bio svojevrsni prekretnički korak, iako nije donio drastične promjene niti bitnije promijenio sliku o ovoj talentiranoj glazbenici koja je s dvadeset godina objavila hvaljeni, mada u retrospektivi, koliko god autentičan, ipak ne baš briljantan prvijenac "Songs in A Minor". "Girl on Fire" nastavio je trasu nešto manje impresivnim koracima, a "HERE" nam sada nudi jednu Aliciju glasnijih namjera, ali i opet – pametno ili manje pametno – bez značajnijih iskoraka u manje istražena područja. Osobina je to koju sam naučio poštivati, pa čak i priželjkivati ne samo kad je Alicia Keys u pitanju. Jer, oprez može biti izraz komercijalne promišljenosti, da, ali i stvaralačke poniznosti i integriteta darovanog talenta. Mislim (i nadam se da se ne varam) da je u ovom slučaju u pitanju upravo ovo drugo.

A što nam to "HERE" donosi? Kad ugledamo čak šesnaest naslova (u "deluxe" izdanju čak osamnaest), nameće se dojam o kakvom grandioznom albumu opterećenom minutažom i viškovima, ali od svih navedenih pjesama čak je pet "interludea" koji povezuju skladbe i društveno angažirane teme vezane uz crnačku zajednicu i dostojanstvo žene u suvremenoj, sve brže preslagivanoj američkoj, poglavito njujorškoj zbilji. Prva od njih za Alicijine albume tipičan je "intro" koji opet pojačava dojam konceptualnosti, iako ni ovdje, kao ni u dosadašnjem joj opusu, to nije bila ključna namjera (mada je "The Beginning" vrlo blizu takvoj ulozi). Zato je posrijedi album "klasične" minutaže i za potpisnicu gotovo isto takve forme. Da se poetika, pa i sam nastup malo ipak zaoštrava ukazuje nam već britko koliko i umiveno repanje na sjajnoj "The Gospel", gdje se njezin vokal zavodljivo isprepliće s glasovirom i programiranim bubnjanjem. Baš će taj istup ponajbolje definirati ono što slijedi, ali bez predvidljivosti i ponavljanja.

Dobit ćemo tako nešto isturenije, oštrije R&B stilizacije, taman dovoljne da album ne zabrazdi u bilo kakvoj konfekciji. Štoviše, Alicia silom samih tema kao da naginje ka himničnosti, što ne polazi toliko za rukom na "Pawn It All", ali uspijeva ne toliko intonacijom, koliko stavom u "Girl Can't Be Herself" ili u "More Than We Know", koja se doima poput uspjele artikulacije glasa "s ulice". Već i letimičnim slušanjem očito je gdje točno leži taj mali odmak – u "organskijem" čačkanju po bluesu i R&B-ju, pa i jazzu i, naravno, soulu, koji je uvijek bio glavni izvor Alicijinih glazbenih rješenja. Vrhunac albuma u prvom je pak redu briljantan osuvremenjeni gospel-blues "Illusion of Bliss", prepričan iz vizure 29-ogodišnjeg ovisnika ("Ne želim biti pali anđeo") dok ne zaostaju mnogo ni akustična, "zelena" minijatura "Kill Your Mama" i hip hop "She Don't Really Care _ 1 Luv". Te se dionice Alicijina angažmana prije svega ističu odmakom od sigurne matrice i čine se kao zametak onoga što možda možemo očekivati na budućim albumima.

"HERE" je, dakle, prije i iznad svega još jedan album Alicije Keys, a oni koji su je dosad zavoljeli, bilo od samih početaka sa singlom "Fallin", bilo kasnije, sa sjajnim albumom "The Element of Freedom" i najljepšom novovjekom njujorškom himnom, "Empire State of Mind (Part Two)", znaju što to znači. Ne u notu, ali znat će koliko daleko mogu ići i doći. Drugima će se, naravno, činiti da se više-manje vrti jedna te ista ploča, ali to je sad stvar afiniteta i temperamenta. Ova pametna i iznimno talentirana, pritom i lijepa a time neopterećena ni omamljena dama (znakovita crno-bijela naslovnica s Alicijom bez šminke i bilo kakvog dotjerivanja) drži konce u svojim rukama i u svom zavodljivom plesu na samim granicama mainstreama još uvijek nalazi najpogodniji način za komunikaciju sa svojim talentom.

Toni Matošin