Review
Svježa ideja je u današnjem glazbenom svijetu popriličan endem. Kad se i pojavi, drugi ju pokradu i izližu toliko puta da se zaboravi čija je u početku i bila. Zašto bi se čovjek onda zamarao originalnošću? Nije li lakše iskopirati zaboravljene glazbenike i ponuditi to kao nešto svoje? Pip Brown, Novozelanđanka koja se prozvala Ladyhawke prema nekom irelavantnom filmu iz osamdesetih u kojem je glumio Matthew Broderick, javno je i besramno svojim prvim albumom na ova pitanja odgovorila da je bilo kakva grižnja savjesti zbog prekrajanja tuđih ideja apsolutno – suvišna. I što je najgore, grižnju savjesti na kraju osjećam ja, jer ovaj album uopće nije loš.
Album otvara odlična Magic koja kao da je ispala iz radionice Pet Shop Boysa, iako dotičnu mašineriju nikad ni vidjela nije. Odličan 80"s tulum se nosi kroz cijeli album i tako Manipulating Woman priziva sjećanje na nekarakteristične plesnjake koje je nekad nudila Cyndi Lauper. Back Of The Van i My Delirium bi prije dvadeset godina izlazile iz usta Blondie, a Better Than Sunday se jedino greškom nije našla na novom albumu Kylie Minogue. Najbolja pjesma albuma Love Don"t Live Here Anymore je očigledna krađa Fleetwood Maca, a Oh My punokrvna Bonnie Tyler, no, u ovom košmaru kopiranja i ljepljenja, tko bi se više time zamarao.
Ostatak albuma se ne bi mogao proglasiti toliko očitom krađom, no njušenje trendova zasigurno jest. Brown ni za to ne može biti kriva, jer, realno gledano, Madonna to već radi treću dekadu i nitko ne upire prstom u nju (je li to zbog njenog staža ili straha da će taj isti prst odgristi, ne bih razmišljao). Novi trendovi su electrotrash i synth pop, i Ladyhawke se u njima sasvim dobro snalazi i to je jasno svakome tko je poslušao bar prvi singl, multiinstrumentalni ironični Paris Is Burning. Dusk Till Down je bahati disco rock kakav smo imali prilike čuti u opusu Franz Ferdinanda, a Professional Suicide je nevjerojatno zabavan obračun sa svim ostarjelim legendama koje od osamdesetih nisu izdale ništa relevantno (a Ladyhawke ih tako dobro kopira), stihovi poput I see you had a hit in ’89,Too bad we all don’t age as good as wine direktno objašnjavaju o čemu je riječ.
Pip Brown je skužila da osamdesete uvijek pobjeđuju. Stvorila je album hitova koji na kraju neće kupiti nitko, no onome tko ga ipak kupi zabava je zagarantirana. Iako se kroz cijeli album protežu riječi generički i krađa, neka kamen baci prvi onaj koji nikad nije imao guilty pleasure.
Ivan Glazer
