Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2008
Format Albumi
Vrsta Rock / Indie / Alternative rock / Americana / Indie rock / Nashville Sound / Roots rock / Folk-rock
Dodano Utorak, 15 Veljača 2011
Žanr Rock
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2008
Država SAD
Etiketa City Slang / Merge
Edition details Producenti: Mark Nevers, Roger Moutenot / Datum objave: 26.09.2008.
Tags Lambchop City Slang Merge Records

Review

Kiša pada ovih dana gotovo bez prestanka. Na trenutke svo to oplakivanje trošnih zgrada i zauljenog asfalta izrazito ide na živce, a onda opet… ako jutra i popodneva i jesu usporena i dosadna, večeri su prekrasne i čine se kao emotivna čiščenja, nježna poliranja duše čistom snagom i upornošću vode i, pred sam san, pražnjenja uzburkane nutrine za zdravije započinjanje novog dana. Opet kišnog. Opet takvog da je ravnodušnost zadnja opcija. Opet takvog da se sve čini intimno, duboko, bitno. Opet takvog da je Kurt Wagner jedan od najpozvanijih da mi načme večer.

Svojim mrmljavim baritonom sve nagriženijim talozima nikotina i katrana, taj koliko neugledni, toliko i karizmatični lider jednog od najzanimljivijih alt-country sastava novijega doba već desetljeće i pol servira svoju intimu i emocije rutinskom lakoćom. Tako da poziva na slušanje šapatom na uho, a riječi slaže kao da se poigrava onim što ima za reći, nikad dovoljno jasan, ali nikad ni posve nejasan. Bar onima koji žele čuti, onima kojima kiša ovih dana nije tek dosadna elementarna nepogoda, već materijalizirano stanje svijesti „onih“ trenutaka. Pojavom običan lik iz susjedstva, s naočalama kao kod dežurnog geeka i s neizbježnom šiltericom, Wagner ne djeluje kao netko sposoban ni zanimljiv da „priopći koju pametnu“, ali za mikrofonom on je suvereni gazda svoga zvuka i izričaja, jedinstvena persona koja sama bježi od bilo kakvih karizmatskih, herojskih ili mesijanskih atributa, vodeći svoj mnogočlani bend sigurnim putem kroz sjenu, nikad preosvijetljenim, uvijek dovoljno udaljenim od industrije i njezinih zakonitosti i mediokritetizama.

Kao, dakle, savršen soundtrack za ove kišne prosinačke dane/večeri, „OH (Ohio)“ nastavlja ići stazom prethodnika „Damaged“, koji je nakon pomalo pompoznih „Aw C'mon“ i „No You C'Mon“ skrenuo put intimnijih sazvučja. Wagner opet pjeva, odnosno, govori, odnosno, hm… pjeva tako da kao da poziva na stalno pojačavanje tona, posve opušteno i bez brige hoće li ga tko uistinu slušati i voljeti. U najljepšoj pjesmi albuma, „National Talk Like a Pirate Day“, čak kaže da je to njegova pjesma i da je ne pjevamo s njim. U tom jednostavnom stihu čuvanom baš za takvu pjesmu, Wagner je sažeo bit svoga pristupa glazbi i svoga rukopisa. Njegova neuhvatljivost i određena doza škrtosti u savršenom su spoju s bogatom nutrinom i spremnošću da ta intima izađe van, makar na kapaljku. A u kišnim večerima, ona kao da lije kroz sve te beskonačne kapi i drži uši priljubljene uz zvučnike kroz koje curi taj ljupki splet countryja, soula, jazza i rocka.

Kad smo kod tog žanrovskog složenca koji poprilično muči sve one koji pošto-poto žele klasificirati bendove, „OH (Ohio)“ ne donosi ništa nova. Zvuk moćnog, uigranog benda s davno utanačenom dobitnom kombinacijom. I tu dolazimo do glavne mane ovoga albuma, a to je da je u pitanju tek još jedan album Lambchop. Još od „Nixona“ me, zapravo, nisu pošteno prodrmali nekakvim iskorakom iz svojih visokostandardiziranih okvira. Da, uvijek se tu provlače noviteti taman toliki da sve ne zvuči isto, ali na kraju, kad se sve slegne, čini se kao da tek nižu albume. Da budem jasniji, to u ovom slučaju čak nije toliko loše, budući da je u pitanju fenomenalna formula koju bi bilo i šteta mijenjati, ako ćemo ziheraški pristupati materiji. „OH (Ohio)“ je tako tek još jedan Lambchop, dakle, predvidljiv i, na određen način, već odslušan, a istovremeno još uvijek nedostižan za veeeliku većinu svih koji su ove godine izbacili album. Zato mi je najsimpatičniji trenutak albuma ekscentrična „Popeye“ koja je tu da po iskušanoj shemi „pokvari“ ugođaj albuma i začini ga nečim suludim, kako su radili i na prethodnim djelima.

Lambchop nastavljaju, dakle, sigurnom stazom, odnosno, makadamom svoj put bespućima Amerike i njezinih suzvučja i harmonija. Iz tog prostranstva Wagner prikuplja jeku koja će njegovim malim, emotivnim pričicama dati kulisu za još jednu predstavu, to jest… još jedan album.

 

Toni Matošin

Hits 1303
Damaged « Damaged Lambchop Albumi Kronologija Mr. M » Mr. M

Posljednje recenzirano - Jazz