Review
Ex Libris iz Rijeke objavio je jedno doista zanimljivo izdanje. Riječ je o ''Autospihofizičkim spisima'' Yusefa Abdula Lateefa, jednog od začetnika onoga što danas zovemo world musicom. Kako je i sam napisao o Lesteru Youngu, u posljednjem tekstu ove knjige, ''Lester je svirao svoju filozofiju'', isto možemo reći i za njega. Yusef Abdul Lateef svira, piše i živi svoju filozofiju. Spisi koji su prvi put ukoričeni na hrvatskom jeziku proizlaze iz mentalnog, fizičkog i duhovnog jastva glazbenika. Njegovu glazbu ne možemo nazivati etnom iako je koristio narodne temelje na kojima je stvarao svoje improvizacije, ali način na koji se igrao s tonovima, prenio je i u svoju književnost. ''Kada bih mogao prevesti jezik drveća, možda bih mogao shvatiti njegovu odlučnost'', zapisao je u jednoj crtici, ali isto tako i ''Što je s ljubavlju? To se pitanje postavlja pri svakom obrtaju svijeta''. Ovakva razmišljanja ugrađuje u jezik svojih likova i smjelo otkriva svoja promišljanja o svijetu koji ga okružuje. Nije prihvaćao da je sve ono što smatramo modernim valjano. Vjerojatno se zato trudio da njegove improvizacije nad ''starim'' urode nečim ''novim'' i originalnim. Svoju je dušu cijelo vrijeme pokušavao održavati zdravom, kao i svoje stavove i misli, te je stalno bio u potrazi za dobrim plodovima. Iako je svijet uvijek tražio ladice u koje će smjestiti pojedine ljude, Lateef se nije smatrao jazz glazbenikom, već onim koji svoju glazbu gradi na improvizaciji. Sama riječ ''graditi'' vjerojatno bi njemu u svojoj filozofiji djelovala degradirajuće, jer takve riječi nije smatrao dovoljnima za opisivanje nečega uzvišenog poput glazbe. Kao glazbenik, već je osamdesetih godina odlučio prestati nastupati na mjestima gdje se poslužuje alkohol jer, kako je izjavio za The Boston Globe, ''Previše je krvi, znoja i suza ušlo u stvaranje ove glazbe da bismo je svirali na mjestima gdje ljudi puše, piju i pričaju''.
Njegovi Spisi sastoje se od crtica ''Sfere'', novele ''Noć u vrtu ljubavi'' i njenog nastavka ''Novi prilaz'' te eseja, dramskih tekstova i kratke poezije koju je objavljivao u knjižicama svojih albuma tijekom 60-godišnje glazbene karijere. U svim se tekstovima očituje njegov vjernički identitet koji ne dopušta tami da prevagne. Lateef je majstor atmosfere koji vrlo vješto boji prizore u svojim tekstovima. Njegova fantastika u novelama kod mene nije uhvatila plodno tlo i puno življe su mi bile kratke priče iz prvog dijela u kojima je majstorski oblikovao prizore. S lakoćom me uvlačio od prve rečenice u svoju priču. Koliko su stilski dorađene njegove crtice, s jasnim motivima, možda se najbolje očituje u priči ''Glasovir'', gdje na tako jednostavan način progovara o ljudskoj znatiželji. On je znao da, ako ne živi srcem, tada nije zaista živ. U dramskom tekstu ''Ruho'' sjajno je zapisao jednu veliku istinu koju izgovara lik Sally uslijed jedne uobičajene scene u kuhinji. ''… Čovječanstvo pati od neuravnoteženosti svojih misli i osjećaja. Znaš, takva je ravnoteža čovjeku neophodna. On je suviše duboko upleten u industrijsku i komercijalnu civilizaciju. On, nažalost, premalo vremena posvećuje duhovnoj kulturi. Čak i ako ne umre prijevremeno, postaje živčana olupina.'' Žao mi je tumačiti što je time htio reći kada je bio vrlo egzaktan. ''Ovaj svijet posljedica samo je jedna strana kovanice. Drugu stranu zauzima kraljevstvo Providnosti, koje se sastoji od nevidljivih, duhovnih, nematerijalnih bića i stvari odvojenih od konkretnih koncerata i stvarnosti. Ključ za temeljna svojstva bilo čega poznavanje je stečeno spoznavanjem i sposobnošću pojedinih osobina materijalnog svijeta iz gledišta duhovne oblasti.'' Njegove rečenice u jednakoj mjeri prožimaju i svakodnevnost i filozofija, a sigurno se nikada iz njih ne može zapaziti dodvoravanje. Ovo je malo drukčija glazbena literatura koju vrijedi pročitati. Onako, da malo svima proširi vidike.
Ivana Lulić
