Recenzije

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Domovina


Bookmark

Data

Released Travanj 2021
Format Albumi
Vrsta Indie pop / Psychedelic Pop
Dodano Ponedjeljak, 03 Svibanj 2021
Žanr Rock
Length 49:55
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2021
Država Hrvatska
Etiketa Aquarius Records
Edition details Datum objave: 23. travnja 2021.
Tags Aquarius Records Mayales

Review

Sve samo ne običan bend, Mayales još od svoga glazbenog djetinjstva krajem devedesetih odbijaju igrati po ustaljenim pravilima. I to nije ni moja floskula ni njihova poza. Kad su se, nakon više od desetljeća mirovanja, 2012. vratili sa sjajnim albumom jednostavno naslovljenim "2", Petar Beluhan i Vlado Mirčeta pokazali su da im je bend tek nužni okvir koliko i motor, a pomicanje u samom zvuku u odnosu na važan, ali svojedobno ipak mrvicu precijenjen prvijenac "Svima želim raj za sve" kao da je na najljepši način sumiralo tih trinaest godina koje ta dva albuma razdvajaju. I kad je relativno brzo (bar u odnosu na dotadašnju dinamiku) izašao treći im album, "Simbol za Sunce" (2017.) s trećim stalnim članom postave Lukom Gečekom sada već posve uklopljenim u zahuktalu majalesovsku radionicu, pokazalo se da su Mayales tu da ostanu, ali ne kao tipičan bend, već više nešto kao projekt, kolektiv unutar kojeg kreativnost i ideje teku i sastaju se na razini bliskijoj akademskim raspravama nego svirkama u garaži ili studiju. Album koji je opravdano proglašen (doduše, u većoj ili manjoj mjeri, kao i prethodni im albumi) najboljim domaćim u svojoj godini, donio je svojim slojevitim zvukom nešto poput novog početka, dakle, trećeg uzastopnog za ekipu kojoj je takav koncept očito svojevrstan modus operandi.

Ne mogu reći da sam ih svih tih godina preskakao, ali nisam se studioznije zakačio za njih čak ni kad su me oduševljavali ("Simbol za Sunce"). Krivnju za to pripisujem sebi (valjda po onoj seinfeldovskoj "it's not you, it's me"), odnosno, ustaljenoj mi hladnijoj reakciji prema glazbi koja je više tog spomenutog projektnog, manje tipično bendovskog tipa. U pitanju su neki osobni, podsvjesni afiniteti koji diktiraju mnogo toga, a najviše fokus. Tako u pravilu jako malo – ako imalo – slušam o čemu to točno pjevaju takvi bendovi (projekti) i gotovo se potpuno koncentriram na samu glazbu. Upravo to mi se događa s Mayales, čak i sada kad sam se "natjerao" na dublji zaron u njihovu zaista facinantnu kajdanku tako što sam se primio pisanja o najnovijem im albumu, ukrašenom pritom tako intrigantnim, odnosno, potencijalno pretencioznim naslovom koliko je sve to u istoj mjeri njegova naslovnica.

Prva sugestija, naime, bila mi je da mogu očekivati kakav tipično ljevičarski pamflet kao odgovor na uvijek taj neki kleti trenutak, što bi u zemlji čija se ljevica ne zna odlijepiti od nekadašnjih totalitarnih tvorevina, praksi i boja bila uhodano tragikomična priča. Druga, toj na određen način suprotstavljena sugestija ukazivala bi na možebitni domoljubni pamflet, što bi ipak bila najmanje očekivan model. Srećom, sve je ostalo na brzopoteznim sugestijama, jer domovina iz naslova višedimenzionalnog je karaktera, manje opipljiv, granicama neomeđen teritorij, dovoljno apstraktan da buja svakom novom notom koja ga evocira, koliko i dohvatljiv upravo umnažajućim slojevima "domovinskih" melodija. Da, gore spomenuta, figurativna akademska rasprava autorskih figura okupljenih pod etiketom Mayales na "Domovini" ne samo što nije izrodila elaborate i gotove zaključke, već svakim novim slušanjem njihovih dvanaest "predavanja" osvajamo nove metre i kilometre prostora rezerviranog za lijepljenje vlastitih nam doživljaja i zaključaka.

Uvodna "Hoćemo svoj film" odmah će, bez trunke oklijevanja ili samouhodavanja, zvukom nalik nečemu što su Spiritualized htjeli ili mogli uvrstiti na "Let It Come Down" pa su u zadnji tren odlučili prepustiti sve Flaming Lipsima, zgrabiti svoga slušatelja za uho, grlo, ali nikako ne i za nos (a tu govorim, naravno, prije svega o zatečenom malom sebi), a svaki novi pedalj majalesovske domovine donosit će samo neočekivane, a – srećom! – ne i a priori eksperimentalne, samo svojim potpisnicima uzbudljive "džepne simfonije". Ne, uopće ne slušam tekstove; čujem ih, ali, zahvaljujući i karakterističnom Beluhanovom vokalu, na prvu ne razaznajem baš sve riječi i brzo odustajem, jer brzo shvaćam da je baš glazba ta koja vodi i diktira (a i sami vokali postaju tek još jedan instrument), koja sve pojašnjava odgađanjem zaključaka. Gusti gitarski premazi od "Nema me ovdje" čine delikatesu čije su kalorije vrijedne svake pretilosti koju mogu izazvati, dok britpopovski trenutak "Dolje Down" otpuhuje bilo kakvu opasnost od pokliznuća u pretencioznost. Baš na toj klackalici između pitkosti i slojevitosti, u međuigri zaraznih melodija i teksturama bogatog, pažljivo lijepljenog zvuka, "Domovina" i gradi svoju priču...

Ako se pritom "Stop" i "Sinovi" bar na trenutak učine suvišnim epizodama, to je samo zato što se između njih smjestila monumentalna pinkflojdovska pseudo-pastorala "Divlje pastrve", čija furiozna završnica predstavlja rani vrhunac albuma. A možda i zato što blistavi pop trenutci poput "Duplog svijeta" i "Još jednog kruga" čine sve, pa i moje dosadašnje usporedbe s drugim bendovima te epitete poput "psihodelično" (kojeg sam se baš trudio ne koristiti, i to baš namjerno!), suvišnima i bespotrebnima. Vokalna gostovanja Mary May ("Montreal") i Aljoše Šerića ("Koliko je stvari ostalo"), baš poput "uleta" Ivane Starčević na spomenutoj "Još jedan krug", funkcioniraju pak kao nešto puno više od osvježenja u pravi trenutak: pojačavajući onaj dojam o projektu više nego bendu, ta su osvježenja tako skladno i logički uklopljena u cjelinu da svi skupa zvuče kao jedna ista obitelj, kao personificirana domovina iz naslova...

I da, ostajem do kraja razoružan, ali ne prije nekih desetak slušanja, da budemo načisto. Da biste uistinu zavoljeli ili, da budem pošteniji u izražavanju, uistinu uhvatili ljepotu koju nude završne baladne "Vilo od postelja" i "Adio galioti" potrebna je određena kilometraža kroz prostor kojeg je zapasala majalesovska domovina, što pak podrazumijeva i vraćanja na početak, jer svako novo slušanje otvara novi rukavac i odvojak. Doduše, možda je stvar i (opet) u meni, priznajem, pa me treba bombardirati dok ne shvatim lekciju; kako bilo, "Domovina" je – ako išta – album na duge staze, zbirka za nova i nova slušanja. Mayales su to postigli na taj svoj poseban način, nečim poput novog, već četvrtog početka, ali, bitnije od svega, lakim korakom, manirama bez maniriz(a)ma. Svjesni svojih umijeća i glazbene načitanosti, ali ne i opterećeni time. Daleko od dana "raja za sve" koliko i sa svime što su od tada do sada ponijeli sa sobom u trajno neizvjesni workshop.

 

Toni Matošin

Hits 767
Simbol za sunce « Simbol za sunce Mayales Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma