Review
Najezda skakavaca je konačno tu! I za razliku od biblijske verzije priče, ovu najezdu su mnogi dočekali s osmjehom na licu. Naime, prošlo je otprilike četiri godine od zadnjeg studijskog uratka kvarteta iz Californije, The Blackeninga koji je poprilično dobro prošao kod obožavatelja žestoke glazbe, kao i kritičara. Spomenuta činjenica još je dodatno povećala napetost i isčekivanje novog materijala jer Machine Head je jedan od rjeđih afirmiranijih metal bendova koji je još uvijek u punoj snazi, stvara relevantnu glazbu i, moglo bi se reći, na kreativnom vrhuncu, jer ako nešto ovom albumu nedostaje to zasigurno nije kreativnost.
Na prvi pogled tracklista, koju čini samo 7 pjesama, u meni je pobudila dozu sumnjičavosti u inpiraciju članova benda i koncept samoga albuma, no brzo sam ostao razoružan (otprilike nakon prve pjesme). Dečkima ideja nije nedostajalo, kroz pjesme variraju elementi thrash, black, heavy, nu metala i to vrlo često na način da su u jednoj pjesmi zastupljena bar dva elementa od navedenih. Aranžmani pjesama su toliko kompleksni i na momente zamršeni da mi se ponekad činilo kao da slušam tri različite pjesme u jednoj.
Producentske uloge se ovoga puta primio frontmen benda Robb Flynn i učinio je to odlično, nijedan instrument nije ostao zakinut što je rezultiralo vrlo potentnim zvukom u konačnici. Sjećam se osobne reakcije pri slušanju prvog singla albuma The Locust kada mi je došlo da u boksericama istrčim na ulicu i započnem naguravanje sa slučajnim prolaznicima. Takav dojam album ostavlja na prvo slušanje, jednostavno žestoko i uvjerljivo djelo.
Teško je analizirati pjesme pojedinačno te podijeliti ih na dobre i loše jer su pretrpane riffovima i u svakoj se nađe bar poneki zanimljivi element. Album od samog početka zaintrigira pažnju slušatelja srednjovjekovnim a cappela napjevom, u I Am Hell (Sonata in C#), koji kreira mističnu i mračnu atmosferu karakterističnu za metal. Istoimena pjesma se razlegne u rafal riffova iz bendovskog arsenala te uz njihov prepoznatljivi groove dominira ovom žesticom. Pjesma se sastoji od barem tri dijela koja bi bez problema mogla stajati i samostalno te je odmah od početka uočljivo konstantno mjenjanje obrazaca, što se proteže kroz cijeli album, a tijekom prvog slušanja ostavlja slušatelja pomalo zatečenog i izgubljenog u silnom naletu ideja.
Jedan od mojih osobnih favorita je Be Still and Know, Maidenovski riff otvara pjesmu koja se Machine Headovski ražesti, zanimljivi prijelaz odvede pjesmu u drugom pravcu te kulminira sa epskim refrenom. Mogu ju lako zamisliti kao dio soundtracka za neku povijesnu bitku u slowmotionu dok krv i udovi lete na sve strane. Flynnov vokal zvuči moćno i agresivno, izuzetno uvjerljivo kada se koristi growlom, ali i u trenutcima melodioznijeg načina pjevanja. Primjerice, odlično se snalazi u jedinoj lakšoj stvari na albumu The Darkness Within u kojoj samo jedanput nakratko zareži te bi s takvim vokalom vrlo vjerojatno osvojio srca širokih masa, a ne samo okorjelih metalaca.
Prvi singl album Locust potvrđuje logičnost izbora za perjanicu albuma, stvar sa lako pamtljivim refrenom koja posjeduje moć da ti odmah nakon prvog slušanja upadne kao "skakavac u uho" kojega se ne možeš nikako riješiti. Također, jedna od boljih stvari je This is the End, koja krene sa prekrasnom akustičnom gitarom u stilu Metallice na koju se nadovežu nabrijani riffovi te ima refren koji me neodoljivo podsjeća na žešću verziju neke nu metal stvari tipa Linkin Park. Na albumu su mjesto još našle klasična rokačina Pearls Before the Swine i Who We Are koja opet u refrenu koristi elemente nu metala (podsjetilo me to na „crnu“ fazu njihove karijere kada su zastranili sa rap metalom). Potonja je zanimljiva jer je intro otpjevan od strane dječjeg zbora pa pruža simpatičan kontrast Flynnovom agresivnom vokalu i pomalo pompozno daje zaključak ovom odličnom komadu modernog metala.
Ovo je album koji nije savršen i ne pruža nešto revolucionarno u vidu bendovske glazbene orijentacije, ali je zbog ogromne količine materijala koju su dečki ispoljili u samo sedam pjesama vrlo zanimljiv. Što se sviračkog dijela tiče, posao je odrađen vrhunski, svaki instrument je pružio svoj maksimum te daje albumu na uvjerljivosti i autoritetu. Te da zaključim priču, Machine Head su snimili jedan vrlo dobar album koji je pretrpan riffovima, zanimljivim rješenjima i u kojem će svatko naći bar nešto po svom ukusu.
Leonardo Skaramuca
/
