Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 1994
Format Albumi
Vrsta Britpop / Hard rock / Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock
Dodano Srijeda, 05 Listopad 2011
Žanr Rock
Length 56:17
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 1994
Država Europe
Etiketa Epic
Catalog Number 477421 9
Edition details Datum objave: 29.8.1994.; Snimano: 1994. -t Sound Space Studios, Cardiff; Produkcija: Manic Street Preachers i Steve Brown
Tags Manic Street Preachers Epic

Review

Zašto su nečije osobne tragedije toliko zanimljivo konzumersko iskustvo, jasno je koliko i morbidno. Jer, naravno, mnogo je lakše i praktičnije voajerski zaviriti u nečiji mrak i bijedu i tako se učiti životu, nego sam prolaziti sličnu ili istu torturu. A umjetnost – bar ona prava, iskrena, krvava – dolazi upravo iz umjetnikove duše, iz duha i iz tijela i služi kao urlik patnika svijetu oko sebe u potrazi za izlazom ili bar artističkim utjelovljenjem vlastitih strahova, patnji, dvojbi i pretenzija. Ni pop kultura nije cijepljena, naravno, tog principa i umjetničke logike, pa se nerijetko po novinarskim elaboratima dade pronaći i tako ekstremno obrazloženje tipa „odlično jer je mračno i depresivno“, odnosno, daleko spretnije rečeno, „moćno i uvjerljivo jer je brutalno iskreno i mučno“. Ovih je dana Richey James Edwards – neprežaljeni nestali gitarist i tekstopisac Manic Street Preachers – proglašen službeno mrtvim, trinaest godina nakon opjevanog i raznim teorijama seciranog nestanka iz poznatog svijeta, što me, usprkos logici stvari, potreslo koliko i nedavna smrt „ludog dijamanta“ Syda Barretta, i odvelo još jednom do njegove potresne oporuke sročene u pedesetak minuta jednog od najboljih albuma devedesetih.

Manic Street Preacherse sve je vodilo ka „The Holy Bible“. Da, vodio ih je, zapravo, Richey, ali on je i bio ključna figura benda koji je u prvoj polovici svoga postojanja postao jednim od onih većih od života. Bend su u velškom Blackwoodu osnovali James Dean Bradfield, Sean Moore i Nicky Wire (pravim prezimenom, kojim se danas sve češće potpisuje, Jones) a vođeni ljubavlju prema punku, osobito Clashu i Pistolsima, te prezirom prema ispraznosti pop kulture i rock mačizmu, s bezobraznim, drskim revizionističkim stavom kojim su pozivali na preispitivanje cjelokupne kulture koja nam je servirana zdravo za gotovo. Richey im se pridržio kao „onaj koji će najbolje izgledati“, iako tip nije imao nikakva smisla ni za sviranje ni za pjevanje, za glazbu općenito. Hipersenzibilni, anoreksični nadareni ulični pjesnik, prepun fobija i depresija, sklon samoranjavanju i alkoholu bio je, na žalost, ogledni primjer popkulturnog junaka za devedesete, jedan od lidera tzv. kulture očaja. Zajedno s više politički orjentiranim Nickyjem Wireom, koji se prihvatio bas gitare, usmjerio je izričaj benda ka ekstremno prkosnom i drskom, pomiješanim s duboko intimnim i ispovjednim. Napadajući redom sve rock veličine osim već spomenutih punk velikana i Guns 'n' Rosesa, pljuvajući po inertnoj i sterilnoj kulturi, napadajući establishment i konzumerizam, sve u zvučnom ruhu bizarnog spoja punka, hard rocka i glama, sami su sebe proglasili ultimativnim rock bendom, te postavili niz zavjeta koje su vrlo brzo redom, programatski (jer, u proturječnom svijetu ne postoje pravi principi) odbacili (samo jedan album i razlaz, samospaljivanje na Top of the Pops, odbijanje pisanja ljubavnih pjesama…). Bili su mladi i načitani, gnjevni i obrazovani, a svojim su znanjem mahali kao najkričavijim zastavama, najoštrije napadajući tupost i neobrazovanost. Bili su štreberi s mudima i razvaljivači s knjigom u rukama, te su mi dugo bili najbitniji bend na svijetu.

Iza sve te rock pompe cijelo se vrijeme odvijala Richeyjeva osobna drama. Prijeteća anoreksija, insomnija „liječena“ bocama Smirnoffa i štekama cigareta dnevno, depresija i sklonost samoranjavanju i rezanju vlastita tijela (svojevrsna demonstracija potpune kontrole nad svojim tijelom i izvrnute vizije egoizma) bili su njegova svakodnevica, a sve se počelo urušavati kad je pred novinarem NME-a, na pitanje misle li oni stvarno sve to što propagiraju i propovijedaju, izrezao podlakticu da u krvi napiše „4 real“. Volio bih da nije imao potrebu da to učini, kasnije je izjavio bubnjar Sean Moore, ali sve je išlo svojim nezaustavljivim tijekom, preko hospitalizacije i, konačno, te glazbene oporuke, jezivog superalbuma „The Holy Bible“.

Trinaest moćnih, fenomenalnih pjesama rezalo je kao žilet na prvo ozbiljnije slušanje i istovremeno zavodilo baš kao što najbolja glazba to može. Na prijašnja dva albuma, epohalnom „Generation Terrorists“ i solidnom „Gold against the Soul“, tekstove su Nicky i Richey pisali zajedno (glazbu su redovito potpisivali pjevač James Dean Bradfield i bubnjar Sean Moore). Prvi je gađao opće društvene i političke teme, te „uštimavao“ Richeyjeve duboko osobne stihove bez metrike i osjećaja za glazbu i melodiju. Drugi je bio simbol, ikona cijele jedne subkulture. „The Holy Bible“ je, prema Nickyjevim riječima, 80% čisto Richeyjeva umotvorina, ovaj put bez uljepšavanja, bez prepravljanja. Štektava melodioznost ovija se oko tih gorkih, često i brutalnih tekstova kao zmija, a Jamesovo pjevanje nije se nikad prije ni poslije činilo tako, istovremeno savršeno pogođeno i totalno oprečno samoj tematici. A tematika Biblije po Richeyu Jamesu Edwardsu secirala je ljudsku povijest kroz njezino zlo i devijacije i kroz intimne horrore.

Odmah na startu „Yes“ grebe punom kandžom, atipičnom melodijom i nabrijanim tekstom o današnjoj maloj cijeni čovjeka, da bi „Ifwhiteamerica…“ šamarala po Meniksima posebno „dragoj“ Americi i dvoličnosti njezine predodžbe o najslobodnijoj naciji. Svojevrstan vrhunac albuma svakako je duboko potresna ispovijest o anoreksičnosti „4st 7lb“, u kojoj Richey poručuje da želi hodati po snijegu i pritom ne ostavljati tragove. „Faster“ je drugi brzopotezni hit iz pomračena svijeta u kojem na opako snažnoj gitarskoj podlozi Richey odaje svoj nihilistički pamflet – „znam da ne vjerujem u ništa, ali to je moje ništa!“. U fokus ulaze i koncentracijski logori i genocid u potresnim „Mausoleum“ i „The Intense Humming of Evil“, dok se u „Archives of Pain“ dokumentaristički nabrajaju zločinački umovi, među kojima je i nama, nažalost, jako dobro poznati Milošević. Jezivo glatka, gotovo podatna „This is Yesterday“ svoj, pak, produžetak ima u sjajnoj, ali do boli depresivnoj „Die in the Summertime“, koju otvara line „zagrebi mi nogu hrđavim čavlom; žalosno, to liječi“ (znam da je prijevod šugav). U „She is Suffering“ napadnuta je čak i ljepota s kojom su se Meniksi tijekom tih prvih godina karijere počesto poigravali. I tako dalje, i tako dalje u mahnitom vrtlogu melodioznog košmara… Na žalost, vrlo iskrenog, istinitog.

Godinu prije, sličnu je oporuku kao žuč izrigao Kurt Cobain u maestralnom koliko i zastrašujućem „In Utero“. Upravo je taj album najkonkretniji srodnik ovoj Bibliji, koja je tog kolovoza tisuću devetsto devedeset i četvrte došao kao mrzla nevera. Nicky Wire je u svjetlu (ili, možda, prikladnije, mraku) Richeyjeva nestanka početkom 1995, izjavio kako Richey dalje od „The Holy Bible“ jednostavno nije mogao ići; to je bio kraj njegova puta. Nestao je i od tada mu nikakav trag nije pronađen. Prije koji dan službeno je proglašen mrtvim. Ipak, sve ovo vrijeme, članovi benda i, uostalom, njegovi najbliskiji prijatelji, četvrtinu su zarade od djelovanja benda izdvajali na Richeyjev neugasli račun, a nerijetko su sebe nazivali, krajnje ozbiljno, „nas četvero“ i godinama poslije nestanka svog nesretnog prijatelja i glazbenog suborca.

Pisati o „The Holy Bible“ za mene je posebno intenzivno iskustvo i ne znam koliko sam ovdje uspio dočarati svu njegovu ostavštinu, bit i značaj. To i jest odlika glazbe, da se podmuklo zavlači pod kožu i postaje nešto duboko osobno, pa tako i teško opisivo u krutim okvirima žurnalizma. Ne čini li vam se da vam mnogo manje smeta kad netko lošim ocijeni neki drag vam film ili knjigu, ili sliku, kip… nego kad vam se obruši na omiljenu pjesmu, album, pa čak i bend? Kad je ta glazba ovako snažna i osobna, skockana, a brutalna, direktna, neumoljiva i upečatljiva i kad svakom svojom notom i riječju iščitava jednu intimnu tragediju, onda je posebno bitna i nedodirljiva. Kao dar sam ga dobio nekoliko ljeta nakon njegova nastanka; Milica ga je donijela s ekskurzije u Češkoj, ponosno mi ga uručivši kao iznenađenje i otada mi se ne skida s osobnog Top 10 svih vremena.

Meniksi su se uspjeli konsolidirati i nastaviti s radom i poslije Richeyja. O preobrazbi s fenomenalnim gitarskim pop albumom „Everything Must Go“ pisalo se kao o preobrazbi Joy Division u New Order. Uslijedio je prekrasni „This is My Truth Tell Me Yours“, a potom su zašli u vlastite sjene i postali tek jedan od bendova, miljama daleko od one važnosti kakvom su zračili u devedesetima. No, to je druga priča. Ova završava obrušavajućom „P.C.P.“ i 1. veljače 1995., kad je Richey James Edwards nestao iz našega svijeta. Zadnji trag koji je ostavio prazan je automobil na mostu Severn, poznatom po samoubojstvima. Trinaest godina i gotovo deset mjeseci kasnije, proglašen je mrtvim i sve se istrage time obustavljaju. To me ponukalo na ovaj tekst. Nikad dovoljno dobar za takvu priliku, ali neka bude umjesto zapaljene svijeće, pa me optužite za patetiku, nije me briga.

 

Toni Matošin

Hits 602
Manic Street Preachers Albumi Kronologija Send Away The Tigers » Send Away The Tigers

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42