The Aqua Diva

Review

Novi album bubnjara Seana Noonana svakako predstavlja eklektično glazbeno djelo koje posuđuje iz raznih žanrova i podžanrova, od jazza preko klasične i suvremene improvizirane glazbe do world musica. Ta je svestranost rezultat stjecanja iskustva u suradnjama s mnogobrojnim, uglavnom otkačenim glazbenicima kao što su Malcolm Mooney, Mat Maneri, Marc Ribot, Jamaaladeen Tacuma, Abdoulaye Diabate i drugi. U tom spoju teško spojivog istomišljenike je pronašao u pijanistu Alexu Marcelu i kontrabasistu Peteru Bitencu koji su u svakom trenutku spremni na iznenađenja. Naime, izvedbe donose puno nepredvidivih situacija što slušatelje drži budnima i pripravnima na iznenadne nepodopštine. Pritom, obogaćene su s puno citata iz djela klasične i jazz glazbe čime, tek u tragovima, Noonan daje do znanja koja ga glazba veseli, koju cijeni. Prema pristupu vokalnom, ali i instrumentalnom iskazu glazba na ovom albumu neodoljivo podsjeća na rano razdoblje stvaralaštva britanskog banda Soft Machine. Naime, prisutni su i elementi psihodelije, prog-rocka, jazz rocka... Snažni su i utjecaji glazbe Franka Zappe (uostalom Noonan je napisao i izvodio rock-operu “Zappanation” koja se izravno referira na djelo ovog glazbenog velikana), kao i free jazza s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. No, kao i u spomenutim, i u ovom slučaju konfuzno ne mora biti nedopadljivo, a posebice ne mora biti nemaštovito ili neuvjerljivo, a puno govori o umjetnikovom stanju duha, svjetonazoru, glazbenom ukusu. Ipak, izvedbe su uvjerljivije kad se radi o instrumentalnim dionicama. Naime, vokalne su intervencije narativnog karaktera i uvrštene su više da pobude pažnju slušatelja, iznenade i razbiju ustaljeni tijek izvedbi, nego da pruže konvencionalne pjevačke dionice.

Davor Hrvoj