I Do Not Want What I Haven't Got

Review

Nazvati Sinead O'Connor glazbenom izopćenicom je tek ublažena varijanta onoga što je čudnovata irska pjevačica proživjela nakon što je poderala sliku Ivana Pavla II. Radijska cenzura, gubitak ugovora s izdavačkom kućom te poruge i zvižduci donedavnih fanova nešto je što O'Connor sigurno nije očekivala kao reakciju na svoju iskrenost i mladenačko buntovništvo. Iako njen potez nije ni u kom slučaju opravdan, teško je ne zamjeriti svijetu što je tako olako zanegirao jednu od najvećih ženskih umjetnica s kraja stoljeća.

I Do Not Want What I Haven't Got je njena najveća uspješnica. Svoj komercijalni uspjeh duguje majstorskoj obradi Nothing Compares 2 U, dok će glazbeni sladokusci zadovoljštinu naći u gotovo svakoj sekundi ovog izvrsnog albuma. Ponovno izdanje 2009. s ne toliko zanimljivim bonus diskom služi kao podsjećanje na genijalnost koja je prisilno istisnuta iz glava nakon incidenta s fotografijom.

I Do Not Want What I Haven't Got je Sineadino fizičko i mentalno stanje pretočeno u glazbeno poprilično jednostavne aranžmane pop/rocka, folka, pa i a capelle. Odraz je to prethodnih godina koje su joj donijele propalu ljubav, slavu s kojom se nije znala nositi te samoću kao produkt tih dvaju problema. Album je emocionalno, socijalno i politički jak, mentalni sklop djevojke u ranim dvadesetima koja, iako povrijeđena i razočarana, još uvijek misli da može mijenjati svijet i da njeno mišljenje, koliko god nekompatibilno s onima koja su uvriježena, nešto znači i nešto može.

Traženje snage od Boga u prvoj pjesmi albuma postupno biva obogaćeno nadom te u zadnjoj pjesmi Sinead, bez ikakve instrumentalne pomoći, razumno i staloženo proglašava stanje mira u kojem je razlučila stvari na koje se ne može utjecati od onih na koje treba, one za kojima treba tugovati od onih za kojima nema smisla. Ranjena i pregažena, Sinead je kroz album prošla niz kontemplacija te shvatila da je ipak pobijedila.

Istinska heroina koja je u trenutku izdavanja albuma bila na vrhu zbog svoje neobične glazbene i fizičke pojave se na vrh popela čistom iskrenošću i neograničavanjem sebe u proživljavanju svijeta i onog što joj donosi, koliko god to proživljavanje možda bolno bilo. Komercijalni uspjeh je doživjela toliko zaboravljenom introspekcijom i time otvorila vrata mnogim kasnijim indie imenima.

Oni koji su prvi, na njima se koplja lome, Sinead nije mogla nositi i svijet i sebe na istim leđima. Svijet je prekompleksan da se raspadne i raspala se ona. Slušajući I Do Not Want What I Haven't Got teško je ne osjetiti žaljenje prema genijalnoj umjetnici kojoj ga je stvorila, nego i bijes prema svijetu što je dopustio da se netko tko je glazbom mogao postići ovakvo pročišćenje tako lako uništi.

Ivan Glazer