Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 2010
Format Albumi
Vrsta Rock / Ambientalna
Dodano Nedjelja, 17 Travanj 2011
Žanr Rock
Length 48:53
Broj diskova 2
Edition date 2010
Država Velika Britanija
Etiketa Columbia records
Tags

Review

Uvijek kada se dogodi suradnja između glazbenika koji na prvi pogled pripadaju potpuno različitim svjetovima postoji potreba za objašnjenjem konteksta i eventualnih povijesnih veza koje smiruju znatiželju i čuđenje. Tako se i većina kritičara s pravom odmah u prvim redovima teksta recenzije uhvatila objašavanja veza između začetnika ambijentalnog housea The Orb i živućeg genijalca, gitarista i pjevača Pink Floyda, Davida Gilmoura, koja je urodila nedavno izdanim albumom Metallic Spheres za Columbiu Records. Objašnjenja su doduše često površna nekritički ističući kako je suradnja s obzirom na prošlost došla potpuno prirodno.
 
Sad već daleke 1993. godine u intervjuu Pink Floyd Meet The Orb s Alexom Petersonom i Davidom Gilmourom za Melody Maker, novinar David Bennun se pitao što zaista [pored fascinacije svemirom i sklonosti dugačkim pjesmama] The Orb i Pink Floyd imaju zajedničko?. Par rečenica poslije Bennun na to pitanje odogovara: Ono što Pink Floyd i The Orb imaju zajedničko jednostavno je pristup glazbi. Oni predstavljaju rijedak trijumf estetike nad ideologijom. Pored ove, ponešto apstraktne veze, postojale su i konkretne veze između dva benda. Alex Peterson (jedini stalni član The Orba i bivši roadie benda Killing Joke), iako je u intervjuu za BBC rekao da nikada nije bio posebno veliki obožavatelj Pink Floyda, u Bennunovom intervjuu ističe da je njihov album Meddle (1971) imao veliki utjecaj na njega kada ga je kao dječak od dvanaestak godina po prvi put čuo na poticaj deset godina starijeg brata. Na prvom albumu The Orba, The Orb's Adventures Beyond the Ultraworld (1991), nalazi se kompozicija Back Side of the Moon koja je barem nazivom izravna referenca na album Pink Floyda Dark Side of The Moon (1973). Prednja strana omota američkog izdanja albuma sadrži između ostalog obrađenu fotografiju elektrane na ugljen Battersea Power Station koja se prvi put našla na prednjoj strani omota albuma Animals (1977) Pink Floyda. Osim toga, session basist Guy Pratt koji je svirao s Pink Floydima svirao je i na prvom albumu The Orba. Međutim, veze koje postoje između ova dva benda brzo se iscrpe i ako ćemo dublje pogledati postaju poprilično površne. Riječ je zapravo o dva skoro potpuno različita benda, a i sam će Alex Peterson priznati da ga iritiraju usporedbe s Pink Floyd. Vjerojatno su puno veći utjecaj na njegovo i The Orbovo stvaralaštvo ostavili Brian Eno, Kraftwerk, njemački krautrockeri Can, Neu!, Cluster, njemački kontroverzni kompozitor Karlheinz Stockhausen, razni reggae bendovi, Alice Cooper, Prince i mnogi drugi.
 
Kontekst unutar kojega je nastao novi The Orbov album Metallic Spheres vrlo je zanimljiv. Naime, poznat je slučaj Garya McKinnona, britanskog sistemskog administratora, koji je navodno pod utjecajem kanabisa u potrazi za dokazima postojanja NLO-a, slobodne energije i drugih tajnih tehnologija neautorizirano provalio u 97 računala američke vojske i NATO-a uzrokovavši pri tome velike štete. McKinnon trenutno čeka konačnu odluku o izručenja SAD-u gdje bi mogao dobiti do 70 godina zatvora. Kako bi ga podržao u kampanji protiv izručenja, David Gilmour je snimio obradu Graham Nashove protestne pjesme Chicago za koju je kasnije producent Martin „Youth“ Glover (najpoznatiji kao basist benda Killing Joke) odlučio napraviti ambijentalni remix. Prema David Gilmourovoj web stranici i blogu Youth je pozvao Gilmoura u svoj studio na jam session kako bi dodatno nadopunio remix pjesme Chicago te potom Alex Petersona, koji nije bio prisutan sessionu, da doprinese svojim samplovima i „tehnikom zvučnog kolaža“. Iz toga je na kraju izrastao album jer su Peterson i Youth shvatili da bi mogli proširiti materijal i konačno ispuniti davnu želju za suradnjom s Gilmourom.
 
S obzirom na poznati Gilmourov perfekcionizam i skeptičnost spram albuma koji je nastao na temelju jednog sessiona nije ni najmanje čudno što je Petersonu i Youthu trebalo dosta vremena da ga nagovore na izdavanje albuma. Iako su ga na kraju izdali kao The Orbov jedanaesti studijski album ime Davida Gilmoura je posvuda, od omota, pa do unutrašnjeg dijela gdje je njegovo ime prvo na popisu glazbenika i autora kompozicija. Youth je odsvirao bas i klavijature te je zaslužan za produkciju, Gilmour električnu i lap steel gitaru a za manipulaciju zvukom i samplove, koje je prikupljao snimajući prirodne zvukove, Alex Peterson. Sjajan dizajn omota i umjetničko djelo osmislio je dugogodišnji The Orbov suradnik Simon Ghahary. 
 
Moram priznati da sam bio oduševljen istog trenutka kada sam saznao za suradnju i pogledao snimke sa sessiona jer mi se činilo da se David Gilmour ponovo vratio eksperimentiranju po kojemu je bio poznat u mladosti. Nakon dobrotvornog koncerta „Live 8“ na kojemu je 2005. godine nastupio nakon puno godina s izvornom postavom Pink Floyda te izdavanja novog solo albuma On an Island (2006), Gilmourova je karijera još jednom krenula uzlaznom putanjom. Na taj, možda i posljednji veliki val s obzirom da je Gilmouru sada već skoro 65 godina nadovezao se i The Orb s Metallic Spheres. Ono što često ostane neuočeno, a dogodilo se usporedo tome, je Gilmourova promjena glavne gitare. Od negdje 1984. pa sve do koncerta „Live 8“ uglavnom je koristio crveni i krem Fender Stratocaster '57 Vintage Reissue serije, da bi od 2005. zahvaljujući njegovom tehničaru Philu Tayloru legendarni „Black Strat“ ponovo postala glavna gitara. Povijest „Black Strata“ iz 1969. kojega je David kupio 1970. u prodavaonici u New Yorku i s njim svirao na najvećim albumima Pink Floyda je više nego fascinantna. Prošao je brojne modifikacije, od promjene izvorne sunburst boje u crno, pickguard ploče, dodatka prekidača kojim se omogućuje dodavanje neck pickupa middleu i bridgeu, promjene pickupova pa sve do promjene vrata gitare. Na kraju, kad je 1984. godine zamijenjen novim Stratom, završio je u Hard Rock Caféu kao izložbeni primjerak. Kada je Taylor desetak godina poslije dobio ideju da vrati u život „Black Strat“ gitara je bila u groznom stanju, bez dosta dijelova. Ipak krenuo je u postupak restauracije, te potom 2007. objavio knjigu Pink Floyd: The Black Strat: A History of David Gilmour's Black Fender Stratocaster. Možda bi bilo mistificiranje reći da Gilmour ne bi bio to što je bez „Black Strata“ ali svakako potiče na razmišljanje o odnosu između čovjeka i tehnike u umjetničkom stvaranju. „Black Strat“ se može vidjeti osim na novim Gilmourovim live koncertima i na snimkama iz Youthovog studija sa sessiona te čuti na Metallic Spheres. Ipak, izgleda da je najmanje eksperimentalan u cijelom ovom projektu bio upravo Gilmour. I sam Youth, koji je zapravo glavni um, kaže da ga je usmjeravao očekujući od njega da bude bude upravo to što je, sjajan svirač gitare koji je sposoban donijeti prekrasne melodije.
 
Album traje gotovo pedeset minuta a podjeljen je na dva dijela, Metallic Side (28:41) i Spheres Side (20:12), od kojih svaki sadrži pet dijelova. U intervjuu za nezavisni portal musicOMH Peterson tvrdi da je razlog zbog kojega je Metallic Spheres podijeljen na dva dijela da bi se bolje prilagodilo iTunesima, tako da dobijete više za zapis (track). „Metallic Side“ započinje kao da polijeće svemirska letjelica okružena svemirskim zvukovima prije nego što se uključi clean solo gitara s dosta delay efekta uvodeći tipičnim Gilmourovim stilom u lagani tripoidni groove koji traje i traje nadopunjavan gitarskim lickovima vađenim kao trikovi iz rukava iskusnog mađioničara. Ono što me je brinulo kada sam po prvi put slušao album je pozadinska uloga i očita tankoća Gilmourovog tona, skoro kao da je riječ o nekom običnom Drugom a ne njemu. Međutim, treba imati na umu nekoliko stvari. Riječ je o albumu koji je nastao spontano iz samo jednog sessiona. Gilmourov tipičan stil rada je improviziranje koje potom koristi kao temelj za rad na do detalja promišljenoj kompoziciji, za razliku od The Orba koji je poznat po sampliranju, modificiranju i građenju pjesama oko samplova koje bi potom jednom kada je stvar gotova znali potpuno izbaciti. Dakle, riječ je o čistokrvnom The Orbovom albumu koji bi vjerojatno bio i genijalan da je Gilmour imao potpunu kontrolu nad projektom i razradio ideje koje su zabilježene na jam sessionu, bolje snimio gitare itd., međutim tada bi to zasigurno bio njegov a ne The Orbov album.
 
Prijelazi između pet dijelova kompozicije gotovo su potpuno zamagljeni i teže uočljivi. Ponekad se čini da gitara ispada iz ritma, ponekada da je izvan tonaliteta, a ponekada je okružena kakofonijom zvukova. Negdje pri kraju devete minute može se čak čuti Gilmourov glas kako pjeva if you believe in justice, if you believe in freedom; stand up for human rights and a world we can believe in. Open up your door. Ono što mi se čini kao najslabijim dijelom albuma a dolazi nešto poslije pjevanja je „sljepljeni“ sample traljavog Gilmourovog riffa sa sessiona koji zvuči slično poznatom basu iz So What Miles Davisa. Treći dio prve kompozicije „Black Graham“ donosi potpunu i neočekivanu promjenu. Gola akustična gitara koju je odsvirala Marcia Mello prelazi, na način koji dosta podsjeća na pjesmu Wish You Were Here gdje se gitara s radija u jednom trenutku podeblja punim studijskim zvukom, u ono što bih mogao nazvati svemirski ragtimeom s reminiscencijom na pjesme Going to California i That's The Way Led Zeppelina. Nakon smirujućeg i meditativno atmosferičnog četvrtog dijela Hiding in Plain View putovanje se nastavlja u chill out psihodeličnom tonu i laganim ritmovima sve do kraja.
 
Drugi dio albuma, koji se također sastoji od pet dijelova, nastavlja se na prvi u istom tripoidnom ali i nešto mračnijem stilu, te nakon uvoda razvija progresiju pomalo sličnu Learning to Fly Pink Floyda. „Spheres Side“ je ujedno sličniji klasičnom The Orbu s nešto više trance elemenata. Tu se nalazi i dub verzija spominjane protestne pjesme Chicago. 
 
Sveukupno gledajući, bez obzira na nedostatke kao što su odsustvo čvršće strukture, slab ton gitare i ponekad nedorečene Gilmourove solaže i riffove, riječ je o vrlo dobrom The Orbovom albumu koji neki kritičari određuju kao suvremeni Tubular Bells (1973) Mikea Oldfielda, a neki uspoređuju s bendom System 7 (Steve Hillage i Miquette Giraudy iz Gonga) koji ubacuje Hillageove gitare u ambijentalni dance mix.
 
Preporučujem poslušati cijeli album.

Ljubiša Prica
Hits 532

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42