Head Carrier

Review

U svega nekoliko godina, od osnutka 1986. do raspada 1992. godina, bostonska alternativna rock četvorka Pixies je stekla kultni status, njihovi albumi „Surfer Rosa“ i „Dolittle“ se smatraju ponajboljim albumima s prelaska desetljeća, a njihova glazba je imala velik utjecaj na velikane poput Davida Bowieja i Nirvane. Pritisak stvaranja četiri tako kvalitetna albuma u svega nekoliko godina je ispao pretežak za nositi te je povratnički album benda, „Indie Cindy“ iz 2014., unatoč nekolicini impresivnih trenutaka poput odlične „Greens And Blues“, pao daleko ispod standarda ostatka njihovog stvaralaštva.

Na novom albumu, „Head Carrier“, bend je odlučio ispraviti pogreške s „Indie Cindy“. Prošli album je s preko 45 minuta trajanja bio uvjerljivo najdulji u njihovoj karijeri te se to osjetilo, pjesme su netipično za bend djelovale oduljeno te brzo gubile svoj šarm. „Head Carrier“ stoji odmah uz „Surfer Rosu“ kao jedan od najkraćih. Kim Shattuck je na mjestu basistice zamijenila Paz Lenchantin, prethodno članica A Perfect Circle i Queens Of The Stone Age, a svojih pet minuta kao vokalist je dobila na „All I Think About Now“, esencijalno novoj, ali znatno slabijoj, verziji „Where Is My Mind?“ sa njihovog prvijenca.

Na trenutke bend uspijeva kombinacijom grungea i popa uhvatiti šarm prva četiri albuma, što se posebno ističe na samom otvaranju: žestoke „Head Carrier“ i „Baal's Back“, na kojoj vokali Franka Blacka skaču visoko kao da želi biti u razmatranju za novog pjevača AC/DC-ja, okružuju „Classic Masher“, vrhunac albuma i možda i najbolju pop pjesmu koju je bend izbacio od „Dolittlea“, a koja potvrđuje kako je Paz puno bolja zamjena za Kim Deal od njene imenjakinje Shattuck. Iako ne toliko kvalitetne, „Tenement Song“, „Bel Esprit“ i „Plaster Of Paris“ uspijevaju popuniti potrebu albuma za ugodnim pop pjesmama.

Janko Sladović