Review
U serijalu izdanja kojim Croatia Records vadi iz zaborava i skida etiketu rariteta s albuma iz svoje diskografske riznice, red je došao i na Psihomodo Pop. Već preko trideset godina star zagrebački bend, koji je, predvođen pjevačem i autorom Davorom Gopcem, radišno i strpljivo gradio put od klupskih i demo heroja preko hrvatske inačice Ramonesa do današnjih mainstream pozicija, iza sebe već ima respektabilan niz albuma, od kojih bar nekoliko ulazi u antologiju hrvatskoga rocka. Stoga i njihov priključak na paket-aranžman "Original Album Collection" nije ni iznenađenje ni nesuvisao odabir. Naprotiv, prilika je ovo, kao i kod nekih dosadašnjih izvođača i albuma izvučenih iz arhiva, podsjetiti se na neke važne i trajno zanimljive epizode preko pola stoljeća duge domaće rock-trakavice.
Ovaj paketić pokriva prvo razdoblje djelovanja benda i naslove kojim su Gobac i društvo zaokružili otpilike dekadu svoga rada. "Godina zmaja", "Sexy Magazin", "Tko je ubio Mickey Mousea?", "Srebrne svinje" i "Unpljugd" dolaze nam, kao i dosad u ovoj ediciji, u kartonskim omotima kao replikama vinila, a prati ih knjižica s potpunom likovnom opremom izvornih im izdanja. Iako vremenski pokrivaju trećinu života Psihomodo Pop, zapravo bismo ih mogli sažeti kao prvu polovicu karijere, počevši, dakle, od poletnog i nenadmašnog prvijenca iz 1988. do svojevrsnog zaokruženja prve faze i odlučnog ulijetanja u mainstream s akustičnim "Unpljugd" iz 1995. Sve što se odvijalo kasnije najčešće je prelazilo u neku vrstu prežvakavanja i natezanja sa samima sobom, karikiranja vlastitih karikatura i pokušaja ironiziranja vlastite samodopadnosti, tek sporadično bljeskajući sjajem kakvog su imali početkom karijere.
Ali, ono bitnije – sve najbolje što nam Psihomodo Pop može ponuditi sabijeno je sada u ovu kutijicu. Jer, "Godina zmaja" bila je i ostala jedna od najlepršavijih i ponajboljih zbirki hrvatskoga rocka, ujedno i idealan prezenter poetike, manira i utjecaja ekipe koja ju je potpisala. Križajući estetiku punka i jezik bazičnog rock 'n' rolla, odnosno, umreživši utjecaje Ramonesa, Iggyja Popa i Rolling Stonesa, bend je na albumu satavljenom od autorskih skladbi, ali i obrada (The Velvet Underground, T. Rex, The Ramones), pružio energičnu i neopterećenu svirku koja je "pojela" infantilne tekstove i koja i danas zvuči svježe i zanimljivo. Štoviše, gledano s ove razdaljine, pravo je osvježenje čuti "Fridu", "Ramonu", "Kad sam imao 16", "Nebo" ili "Telegram Sam" u izvornim, električnim verzijama, naspram kasnijih akustičnih, kojima nas TV-kanali i radio-postaje dave već desetljećima.
A taj polet koji se akumulirao pet godina (bend je počeo s radom 1983.) prenesen je i na drugi album, gotovo jednako snažan "Sexy Magazin". Album iz 1990. nije imao toliko instantnih ljepotica kao prvijenac, ali je bio punokrvan autorski projekt, a usput su pokazali kako su oduvijek znali iskoristiti puhače daleko spretnije i pametnije od kolega iz Hladnog piva. No, sljedeći album, "Tko je ubio Mickey Mousea?", osim pogrešnog pisanja akuzativa osobnog imena, donio je dječje nabrajalice u celofanu pankerskih melodija; trajno omiljeni Ramonesi su tu nadjačali sve druge utjecaje, ali su i u samo pola sata posve udaljili bend od postignuća s prethodnih albuma.
"Srebrne svinje" su zato vratile stvari na stari tok. Bilo bi pogrešno Gopčevu poetiku nazivati infantilnom, kao ni genijalnom – on nije nijedno od ta dva pola, ali je na ovom albumu Psihomodo Pop postigao nešto što se čini kao namjeran balans. Nazivan i art-rock albumom – što je opet, u biti, pogrešno – "Srebrne svinje" su bile dotad najambiciozniji rad benda koji se nije namjeravao odreći ni stalne želje za zajebancijom. "Natrag u garažu", "Starfucker", "Ponekad", "Laž", naslovna pjesma... – sve su to djelići mozaika koji nije toliko genijalan koliko namiguje da bi mogao biti. U retrospektivi – a ovaj paket je odličan povod – on gubi pred prvijencem, ali to ne mijenja status jednog od najzanimljivijih i najkompleksnijih rock-albuma ratnih nam godina. Zato "Unpljugd" iz 1995. sad čak zornije nego u vrijeme izlaska pokazuje svu nezanimljivost svoga koncepta; na krilima popularnosti unplugged nastupa ranih devedesetih (blame it on MTV) bend je snimio akustični best of, napravio inventuru rada i na tim lakšim notama uveo svoje ime u srednjostrujaški tabor. Ono što je tada možda na prvu i zazvučalo intrigantno, danas, pogotovo u paketu s albumima koji su mu prethodili, djeluje zamorno i dosadno te mjesto u "Original Album Collection" zavrjeđuje tek iz kolekcionarskih razloga (doduše, i to se možda moglo izbjeći uvrštenjem koncertnog "Live in Amsterdam" iz 1989. u paket).
Što se događalo kasnije, za ovu prigodu nije (toliko) bitno. Ovaj paketić albuma vrlo je dobar i koristan podsjetnik na ključnu fazu rada benda koji je, koliko god znao povući na prenemaganje (tome je, doduše, više kumovala Gopčeva medijska eksponiranost i njegovi tzv. nestašluci i "opičenost"), zadužio hrvatski rock i dao mu značajan pečat. Da ovo i ostala izdanja iz edicije zavrjeđuje bar malo luksuznije ili bar estetski spretnije pakiranje, već je ponavljajuća priča, no ako je razlog ciljanje na povoljniju cijenu, nemam primjedbi, bar ne ovako naslijepo, bez uvida u troškovnike. Ali, ostaje vapaj kojeg ću ponoviti po tko zna koji put – na red moraju, naprosto moraju doći konačno i Haustor!
Toni Matošin
/
