Review
Pain a.k.a. Peter Tagtgren vratio se na scenu sa svojim sedmim studijskim albumom objavljenim početkom lipnja – You Only Live Twice. Ovaj renesansni čovjek, inače frontmen i Hypocrisyja, novim albumom se velikim dijelom vraća zvuku koji je vladao na prva dva albuma, a to je više industrial spram proteklih albuma sa nešto manje elektronike.
No, to nije sve što nam je već poznato kod Tagtgrena. Sudeći prema omotu albuma i tekstovima nekih pjesama, više no ikada inspirira ga ideja da nismo sami u svemiru. Na ovom dvostrukom izdanju ima ukupno 18 pjesama od čega zapravo deset čini novi album, dok je ostatak remix i live verzije novih ili već poznatih pjesama. Sa prvom pjesmom, Let Me Out, definitivno se primijećuje povratak na albume Pain i Rebirth svojim industrial zvukom. Feed the Demons nastavlja kako je album i započet, dok The Great Pretender kao jedna od boljih stavki daje malo više prepoznatljivog zvuka. You Only Live Twice, naslovna pjesma, ima zanimljivo sličnu melodiju starijoj pjesmi, Same Old Song. Zapravo, kao da je cijelim zvukom ciljano na to, namjerno ili ne.
Pjesma i spot koji je najavio novi album je Dirty Woman. Moglo bi se to opisati ovako: AC/DC anyone? Većinu pjesme Peterov vokal podsjeća na Briana Johnsona, a dodajući i zvuk pjesme, mogla bi se bez problema zamijeniti za numeru australskih hardrockera. We Want More, vraća se nekom ustaljenom zvuku koji je lako prepoznati sa prijašnjih albuma, no nikako da pokaže nešto više potencijala – osim što svojim recitiranjem podsjeća na naraciju horor filma. Leave Me Alone je, usudim li se reći, Peterova baladična strana, no ipak koja bi to pjesma bila bez njegovog vrištanja, makar i u pozadini. Tekst inače vrlo podsjeća na njegove prijašnje pjesme poput Just Hate Me.
Što se ne bi moglo reći za sljedeću stavku, a to je pjesma pod nazivom Monster u kojoj „ima svoju revoluciju“, a Season of the Reaper, kako i sam naslov sugerira, ima nešto zlosutniji ton. Crawling Thru the Biterness zatvara novi album, tj. prvi dio. Sa svojim orkestralnim dijelom, ovo je jedna od pjesama koja se ističe na YOLT.
Drugi album u paketu započinje remixom Millboy & Peka P pjesme The Great Pretender, i koliko se na početku čini kao preobični tuc-tuc remix, kako vrijeme prolazi tako se spoznaje da i nije baš toliko loše. Slijedi MC Rakaa Pee remix pjesme Dirty Woman, i ovo je nešto što drastično odskače čak i od svih remix verzija Painovih pjesama. Za ovaj stil previše elektronike, i to ne one industrial.
I tako slijedi još jedan remix no u Rectifier verziji, kao što je na prošlom albumu bila No One Knows, a isto vrijedi i za sljedeću remix verziju Leave Me Alone koja prilično dobro zvuči. I napokon jedna live verzija starije pjesme, i vrlo popularne – obrada Eleanor Rigby koja odlično zvuči u Peterovoj izvedbi. Follow me i I Don't Care, sa Cynic Paradise albuma te Bitch sa albuma Psalms of Extinction, pronašle su ovdje svoje mjesto kao live izvedbe skupljene sa raznih festivala iz vremena kad su još bile nove.
Iako se preslušavanjem albuma mogu primijetiti skokovi između žanrova, Peter je svojoj publici ponovo prezentirao pjesme među kojima će mnogi pronaći svoje favorite. Što se drugog dijela tiče, koliko god je možda remix dio ponekad čudno slušati, ipak on spašava drugi dio albuma pored live dijela koji dočarava nešto malo festivalske atmosfere. Album svakako zaslužuje nekoliko preslušavanja prije nego se definitivno odluči o sadržaju Tagtgrenove produkcije.
Dijana Druškić
/
