Review
U 30-godišnjem postojanju ovog benda ovo je svakako najzreliji album po svim oblicima mjerila! Progresivni rock, koji danas biva „korumpiran“ i krivo tumačen, ostao je u svom najboljem izdanju u krvi Nicka Barretta, predvodnika ovog benda.
Riječ je o full lenght CD izdanju sa sedam pjesama, omotanom u zaista zanimljiv artistički cover kojim dominiraju smeđi, crni i sivi tonovi – tih je boja otprilike i ugođaj na albumu. Nemoguće je ne osjetiti ogroman pečat koji su na glazbu Pendragona ostavili bendovi poput Pink Floyd-a i sličnih; najlakše je uočiti te sličnosti po gitarskim solo dionicama koje kao da je pisao sam Gilmour.
Bitno je reći da na ovom uratku nema suvišnih dijelova i definitivno ništa ne nedostaje. Odlično uklopljeni svi instrumentalni elementi garantiraju zadovoljstvo svih poklonika progresivnog rocka koji posegnu za ovim izdanjem. Mnogo je sample-ova, mnogo fill-ova koje površnom slušatelju mogu promaknuti ne usredotoči li se u potpunosti; naravno, ta raznolikost i pluralitet „ne-glazbenih“ segmenata produbljuju samu glazbu u njenoj srži i dodaju joj još jednu dimenziju, onu vanglazbenu, jer potiču slušateljevu maštu na metaauditivno razmišljanje o pjesmi (npr. što je bend htio poručiti lavežom pasa na pjesmi Indigo?). Nikako se ne smije zaboraviti taj aspekt genijalnosti Barretta!
Sljedeća je bitna odrednica albuma Pure vokal te tematika njegovh tekstova. Dakle, jedina moja potencijalna zamjerka ovom ostvarenju Pendragona jest vokal u glazbenom smislu, glazbeno ostvarenje glasa kao instrumenta. Pridao sam mu konotaciju najslabije karike ovog albuma jer smatram da bi mogao bit puno bolje uklopljen, kako stilski i izražajno, tako i rasporedom dionica. Doživljavam ga kao dosta monotonog kroz cijeli album, kao da postupa prema provjerenim vokalnim šablonama tog žanra, a iz toga proizlazi dojam upotrebljavanja određenih shema koje mi nikako ne pašu na dotične instrumentalne dijelove već kao da su ovdje samo da bi se pronašle na albumu. S druge pak strane tekstovima dajem čistu peticu zbog pomalo provokativnog karaktera („green is the new red“) i određene inovativnosti te odstupanja od standardnih, očekivanih progrock tematika.
Bubnjeve bih također okarakterizirao kao slabiju stranu Pendragona, ali ih neću drastično ozloglasiti kao vokal jer, ipak, koliko god su jednostavni i nemaštoviti te se u njima ne nazire progresivnosti, oni su veoma dobro uklopljeni u cijelu paletu Pure-a i kao da drže pozadinu svega, što je i više nego realno jer ostali instrumenti imaju kudikamo više za ponuditi.
Sve u svemu, album ima svašta za ponuditi, a mnogo toga se može pronaći i ispod površine. Ono što će biti konstantna poslastica obožavateljima ovog žanra jest ta slojevitost glazbe koja se ugodno nameće od prvog do zadnjeg tona albuma; praktički je nemoguće pohvatati sve te elemente koji iskaču sa svih strana u samo jednom slušanju! A baš je to najbitnija odrednica progrocka – mogućnost ponovnog i ponovnog slušanja sa stalnim otkrivanjem novih sitnica kojih prije nismo bili svjesni!
Bruno Pavlek