Review
Prema reakcijama publike, Radio Luksemburg donio je pravu svježinu na našu glazbenu scenu. Rečeno je kako podsjeća na U2, Kings Of Leon i Coldplay te kako bi bez problema mogao nadomijesiti nedugo raspadnuti sastav Ramirez. Sad kad je album prvijenac konačno ugledao svijetlo dana jasno je kako očekivanja nisu ni približno nadmašena.
Kada kažem Radio Luksemburg pretpostavljam kako je mnogima prva asocijacija pjesma Ako nemam te, hit koji su radio postaje prihvatile raširenih ruku, a publika otvorenih srca. Ritam, pa i riječi, bez sumnje su na prvu osvojili mnoge što se, nažalost, ne može reći za ostatak pjesama s ovog albuma. U boji, kako ovaj album nosi ime, sastoji se od desetak pjesama čiji su tekstovi pretežito ljubavne tematike koji na mene i nisu ostavili snažan dojam. Naime, djeluju pomalo neozbiljno i isprano. Kad sam te poljubio, Hrabri se ne lome i Snovi dostojan su slijed nakon Ako nemam te, dok ostatak pjesama spašava jedino istančan i zanimljiv vokal Nikole Marjanovića. Osvježenje na albumu je i suradnja s Davorinom Bogovićem na pjesmi Idu dani. Upravo ona albumu daje određenu dozu žestine čime slušatelja odvodi dalje od ljubavne tematike što je ugodna promjena.
Nekako im nemam srca zamjeriti za ovaj album. Radio Luksemburg, u trenutnoj postavi od 2010. godine, relativno je mlad zagrebački bend pred kojeg su postavljena visoka očekivanja nametnuta brojnim usporedbama i uspjehom pjesme Ako nemam te. Nekako sam mišljenja kako su u današnje vrijeme rijetki oni koji zaista preslušaju cijeli album neke grupe, već se više baziraju na slušanje upravo onih hitova koji su isforsirani konstantnom vrtnjom po radio postajama. Stoga, pretpostavljam kako im to ide u prilog. Radio Luksemburg bend je koji ima izvrstan vokal i snažan potencijal te smatram kako neće samo tako nazadovati kao većina hrvatskih bendova. Upravo zato vjerujem kako će idući album biti mnogo bolji, prepun kvalitetnijih pjesama s nešto dubokoumnijim tekstovima.
Silvija Kovačić
