Observator

Review

Paliti vlastite kreativne iskre namjerno na mjestima gdje su se sa svojima hrvali i ljubili davni idoli može biti riskantna poza s placebo efektom, no izgleda da u slučaju The Raveonettes, odnosno, šefa ovoga dvočlanog tima, Sunea Rose Wagnera i njegova vrlo namjernog posjeta losanđeleskom studiju u kojem su The Doors snimali svoje glasovite albume, dobivamo dobitnu kombinaciju. Doduše (i srećom!), nema tu preuzimanja receptura kultnog američkog benda – "Observator", šesti album danskog dvojca ostaje na svim temeljnim načelima kojima su strpljivo i nenametljivo izgradili vlastitu priču, spajajući, dakle, buku i melodiju, najopakiji rock i najslađi pop, sirovost i umivenost, oporost i podatnost.

Wagner je u potrazi za inspiracijom došao do natrpavanja drogama i alkoholom, a sve uslijed depresije proizašle, pak, iz problema s leđima i bolova koje je trpio. Srećom, takve eskapade čak uistinu znaju završiti kreativnim vatrometom, pa je nasljednik sjajnog no mračno toniranog "Raven in the Grave" i ovogodišnjeg, krajem travnja objavljenog EP-ja "Into the Night" odlično dozirano i taman dovoljno umiveno djelo za koje je očito da je nastalo u kratkom roku (snimljen tijekom petnaestak dana), ali koje to nosi jako, jako dobro, čak kao prednost. S vjernom kolegicom Sharin Foo nastavio je spajati utjecaje uzora poput Jesus and Mary Chain, Spectorova "zvučnog zida", popa i rocka naftalinskih miomirisa te vokalnih harmonija iz nekih zlatnijih vremena popularne kulture u svoj osobeni izričaj. Izričaj koji naizgled nema kamo daleko odvući, ali koji uvijek ima skrivenih ljepota i rješenja koje na svjetlo dana izlaze brzinom izlazaka albuma.

Već uvodna "Young and Cold" vrši inventuru usvojenog i planiranog kao zvučno nafilana, ali opet prozračna, melankolična pjesma u kojoj združenim vokalnim snagama, posve pretopljeni jedno u drugo, Sune i Sharin pjevaju da ne žele u svjetini nemirnih duša biti "mladi i hladni". Upravo je to predivni pop zamotan u nešto "prikladnije" ili, ovisno o nečijim preferencijama, rock glazba inficirana baždarenjem na dičnim tekovinama popa. Melankolična crta koja je zarezivala cijeli "Raven in the Grave" prenosi se preko klavirskih tipki u predivno sklisku "Observations" koja će vam uporno nekamo bježati, migoljiti iz ruku baš kad ste pomislili da ste je uhvatili u njezinu lebdenju uskim, ali nepreglednim, beskrajnim hodnicima. I onda tako dalje, čak i kroz brže brojeve poput "Sinking with the Sun" ili neodoljive "She Owns the Streets", bez ozbiljnijeg pokleknuća ili ispada.

Ono čime The Raveonettes nakon već cijele niske albuma vinilske minutaže (i ovaj traje tek nešto duže od pola sata) nastavljaju oduševljavati nije samo to njima specifično stapanje plime i oseke već poglavito vokalne harmonije kojima Sune i Sharin u gotovo do perfekcije dovedenom skladu glasova baštine dične, besmrtne uzore iz pedesetih i šezdesetih. U tom kontekstu poslušajte samo pre-pre-prekrasnu "She Owns the Streets" i obratite pažnju kako se Sharin nadovezuje na Suneovu dionicu te kako sve skupa liježe na gitarski vez… To vam je "Observator" – još jedan album koji neće mijenjati povijest popularne glazbe, ali će je svakako činiti ljepšom u present tenseu, optimističnijom usprkos svim svojim sjetama i bogatijom usprkos svim dugovanjima boljoj prošlosti.

Toni Matošin