Review
Vrlo lako bi se na visokim školama marketinškog smjera moglo podučavati o načinu na koji je ovaj bend iz Iowe postao unosan - brend. Iako bi se primarno valjalo fokusirati na glazbu, kada je riječ o Slipknotu, to je naprosto nemoguće jer glazba je samo jedan mali dio velike slagalice. Slipknot je prvenstveno jako dobro osmišljen proizvod. Bitne razlike između Lady GaGe i njenih "Little monstersa" ili "omraženog" Justina Biebera i njegovih "Belibibera" i Slipknota i njihovih "Maggotsa" u suštini nema. Kada skinemo sve maske (što doslovno, što figurativno) ostaje samo industrija za djecu. U ovom slučaju s predznakom "metal". Točnije pop-nu/death metal.
Uglavnom, ".5: The Gray Chapter" je kako mu i ime sugerira peti album benda nakon šestogodišnje pauze i prethodnika "All hope is gone" iz 2008. godine. Od 2010. godine i smrti basiste te jednog od tri originalna člana Paula Graya, još jedan "founding member" je prošle godine pod još nerazjašnjenim okolnostima otišao (otpušten) iz benda, riječ je o bubnjaru Joeyu Jordisonu. Tako da je perkusionist i back vokal Shawn "Clown" Crahan jedini preostali "original" u ovom osmeročlanom bendu. Osim toga, mediji i inače upravo Crahanu pripisuju ulogu željezne šake i neprikosnovenog autoriteta u bendu. Tematski album očekivano stavlja fokus na preminulog Graya, što bi u SAD-u značilo da album pršti "Oprah Winfrey show" emocijama gdje uzneverenu i uplakanu publiku čekaju terapeutske knjige ispod guzice. Što bi značilo red "goodbye" pa red "motherfucka'" uz death metal bubnjarske dionice, nu-metal gitarističke manire i pop/growl vokale. Korn vs. System of A Down vs. Cannibal corpse vs. Justin Timberlake = Slipknot.
Momci iz Iowe su jednostavno pronašli recept, kokoš koja nese zlatna jaja i teško da će se na bilo koji način odreći toga. Uzeli su iz svakog mita o metalu ponešto i to upakirali u komercijalno prihvatljiv proizvod koji će "maggotsi" u širokim hlačama i dresovima football momčadi gutati kao božanski nektar. Valja se prisjetiti reference sa svinjskim glavama i "šokiranja" javnosti, aludirajući time kako "misle ozbiljno", nešto poput momaka iz Bergena s početka devedesetih, ali bez leševa, zatvora i spaljenih oltara. Indikativno je vidjeti jednu naslovnicu popularnog časopisa koji se bavi pop kulturom, na kojoj stoji otprilike ovako:
"Slipknot: New masks, new album, new members!"
Poput predstavljanja novog nastavka popularne videoigre. Što u principu i nije daleko od istine. Nastupi uživo ovog benda predstavljaju možda i najzanimljiviji dio priče, spoj filmova S.A.W. & Hostel, te Jackass serijala s primjesom WWE (World wrestling entertaiment) showa. Tko bi tome odolio?
Na koncu, zašto sam najmanje o glazbi u ovom tekstu govorio? Iz jednostavnog razloga jer imam dojam da je ona u čitavoj priči ionako najmanje bitna. Sve je to brzo, glasno i fino produkcijski uglancano do najsitnijeg detalja, ali i bez - duše. Gomila metal klišeja u pop celofanu, zabava za djecu, za "maggotse" koji ironično, sasvim suprotno tvrdnjama "Clowna" ne nagrizaju trulo društvo, nego ga obilato podupiru. To naravno i sam Crahan zna, ali dok dolari cure - who cares.
Ili kako bi komentirao prosječni "maggot" sve ovo iznad:
"U dunt lik SliPkNot ur fuckin gay!"
Mihael Pinter
« Slipknot 
