Ty Segall

Review

Nova godina, novi album Tyja Segalla. To je kroz karijeru hiperproduktivnog 29-godišnjaka gotovo postalo pravilo. U siječnju je objavio već deseti album pod svojim imenom i drugi koji se zove po njemu. A tko zna koji po redu ako brojimo suradnje...

Gorespomenuti epitet ‘hiperproduktivni’ najčešći je od svih koji se vežu uz ime Tyja Segalla jer je teško na prvu kategorizirati njegovu glazbu. Ona se od samih njegovih početaka uvijek vezala uz prljavi, beskompromisni r’n’r, a, ako tu definiciju proširimo, možemo reći da je uglavnom svirao psihodelični garage-glam rock. Njegova glazba iz albuma u album zvuči svježe i aktualno, iako podsjeća na mnogo toga što se događalo u rock glazbi od sredine 60-ih naovamo.

Zaključak koji se slušanjem njegove diskografije može donijeti je povremena manjkavost u pogledu kvalitete upravo zbog te hiperproduktivnosti. Malo se glazbenika danas može uspoređivati s Tyjem u sposobnosti izbacivanja relevantnih albuma iz godine u godinu: jedan od njih svakako je John Dwyer, Segallov prijatelj, poznat kao osnivač i frontman Thee Oh Sees. Međutim, on je i punih 13 godina stariji. Kad sam ga već spomenuo, moram dodati da bi bilo sjajno doživjeti kaos koji bi napravila ova dvojica otkačenih glazbenika kad bi nastupila na istome festivalu, čak ne nužno u istom danu.

Ne mislim da je naročito nužno čitateljima opširno opisivati ovaj album – Segall ni ovdje nije izmislio toplu vodu – no valja istaknuti kako je ‘Ty Segall II’ jedan od najzanimljivijih u plodnoj mu karijeri. Nemate što dodatno tražiti od maestralne, desetominutne ‘Warm Hands (Freedom Returned)’, a s nogu vas može oboriti već i uvodna, tireksovska ‘Break A Guitar’. Ono što pomalo iznenađuje je broj sporijih i manje žestokih stvari, pogotovo nakon moćnog ‘Emotional Mugger’ iz prošle godine. Takve stvari zapravo značajno dižu album i daju mu dodatnu doživljajnu dimenziju. ‘Talkin’ zvuči dovoljno originalno, koliko god vas pjesma podsjećala na milijun drugih (i mnogo starijih). ‘Orange Color Green’ lijepa je i slatka posveta Tyjevoj djevojci, koja zaista ima narančastu kosu, a ‘Papers’ i ‘Take Care (To Comb Your Hair)’ također spadaju među one gdje se Segall suzdržao od pravog gitarskog klimaksa te orijentirao na melodiju i tekst.

Iako kod Tyja Segalla već donekle znamo što ćemo dobiti, on zna u pravim trenucima ubaciti prstohvat nekih drukčijih ili dulje vrijeme nekorištenih ideja i detalja koji obogate album te ga izdvoje od drugih u njegovoj diskografiji. Također, za doživljaj slušanja studijskih uradaka Tyja Segalla važno je prepoznati koliko se čovjek zna zabavljati stvarajući, svirajući i pjevajući svoju glazbu. Uz sve to, bije ga glas sjajnog live izvođača, stoga i njega moramo dodati na podulju listu onih koje priželjkujemo vidjeti uživo u našim krajevima.

Filip Katić