Review
Kada mi je stari poznanik Ivica Čović – Pipo, meštar od glazbe, prvi put spomenuo njihovo ime mislio sam da me zafrkava. Iskreno, smješnije ime za bend nisam čuo. Bend?, možda bi prikladniji naziv bio kolektiv ili familija, ili još bolje kult. Dakle, grupa nedvojbeno talentiranih mladih glazbenika (većina ih je pohađa University Of North Texas) čiji je glazbeni izričaj instrumentalni jazz. Ne bilo kakav jazz (iako u jazzu nema mjesta za bezveznost i pomodnost); to je suvremeno-fleksibilan-perfektno odsviran i produciran fusion jazz koji se ne stidi koketiranja s etno glazbom, world music protagonistima, R&B glazbenicima, folk i rock zvijezdama. Bili su „glazbena pozadina“ imenima poput Erykah Badu, Marcus Milleru, Snoopy Dogu, Lalah Hathaway (koja je uz njihovu instrumentalnu tapiseriju osvojila Grammy za najbolju R&B pjesmu godine – „Something“ autorice Brende Russell. Godine 2015 dobili su značajna priznanja za svoj specifičan rad – nagradu Grammy za najbolji suvremeni instrumentalni album, a iste godine proglašeni su i jazz grupom godine.
Snarkyjevci nisu ortodoksni bend, svi oni imaju svoja životna zanimanja, no na poziv svog lidera Michael Leaguea (producenta zadnjeg albuma Davida Crosbya) uvijek su nam spremni staviti na raspolaganje i očito uživanje svoje zavidne glazbene supermoći, u uvijek neobičnim aranžmanima, u svirci u kojoj nema pretjeranih iskazivanja vještina kroz duga sola, ali prepunoj konstantno uzbudljivih i originalnih zvukova koje ponekad i ne očekujete da mogu biti odsvirani na tom instrumentu, te uvijek gotovo savršenoj korelaciji svih glazbenika.
A na ovom albumu ih je bilo brojem i slovima 18 uz 22 gosta među kojima nalazimo imena poput Becce Stevens, Susane Bace, Chriss Turnera, Salif Keite, Carlos Malte, Bernarda Aguiara, Laure Mvule, Michelle Willis, Jacoba Colliera i naravno folk – rock veterana iz prvih redova – sijedom glavom i brkovima Davida Crosbya.
Zvuči li vam to zanimljivo? Trebalo bi svakako, jer uz njihovu poslovičnu želju i ljubav prema improvizacijama koje nikad nisu iste, pa uslijed te činjenice nisu nikada ni dosadne, vokalne partiture gostujućih glazbenika daju dodatni interes za nanovo slušanje ne samo materijala s ovog albuma, već njihove cjelokupne prebogate kajdanke.
Obzirom da je porodično stablo jazza vrlo neobično razgranato od sirovih korijenja do suvremene rafiniranosti, o njegovim etiketama možemo govoriti tek u konvencionalnom smislu. U jazzu je rijetko tko na dobitku – netko uzleti poput meteora da bi od njega nastala prašina, drugi napuštaju nesigurna utočišta prepuna kreativnosti zbog ulaska u sigurnija staništa predvidljivijih oblika i sadržaja. Iskreno se nadam da će naši jazzeri još dugo, dugo sanjati svoje improvizatorske neortodoksne snove i ustrajati na svom putu na kojem se zasigurno konstantno sudaraju sa srećom i zadovoljstvom, kako njihovom, pa tako posredno i našoj.
Đorđe Škarica
