Review
Konac godine tradicionalno je rezerviran za objavljivanje jakih albuma. Ni ova boležljiva i naopaka dvijetisućedvadeseta nije tome izuzetak. Krajem i ove, turobne godine, ponovo izlaze na svijetlo dana sjajni albumi. Skalamerija je jedan od njih.
Na prvi posluh, Skalamerija je zazvučala kao prikladan naslov, pričinilo se kao da je sastavljena od ostataka s „Vanilije” i „Tunguzije”, odnosno onih pjesama koje se u vrijeme svog nastanka nisu konceptualno slagali s ostatkom materijala s prva dva albuma. Opetovanim i učestalim slušanjem, slaže se posve drugačija slika i povlače posve drugačiji zaključci. Drugačije konotacije, asocijacije i tinjajući osjećaj kako je ovo svojevrstan antipod skalameriji. Nipošto nevješto sklepana gomila nepotrebnih stvari, nego vrijedni muzejski eksponat skriven u privatnoj zbirci neke bogate obitelji.
Taj dobro poznati „samo seljak iz Đakova”, ponovo je uspio zavesti sve te „urbane” dame i prigradske šiparice, studentice i hipsterice, i njihove emo macho mladiće. Prema Svemirkovim riječima, ovo je malo više macho emo nego emo macho, ali ključ za razumijevanje Svemirkove lirike je s one strane sintakse. Možda zato jer su korijeni utjecaja u tekstopisanju negdje na razmeđi između Sachera i Bregovića, uz kombinaciju kojekakvih izmišljenih jezika. A melodijski, osim očitih Haustorskih, negdje oko Boe ili EKV-a.
Skalamerija se više negoli raniji radovi, u nekoj neobičnoj kombinaciji dotiče psihodelije i uz dosta iznenađenja zahvaća primjese italo disca. U ovoj novoj konstelaciji pomalo je napušten efekt walkmana sa slabim baterijama, pa glazba više ne zavija i ne usporava. Ali vidici se šire po nekim drugim horizontima i ne može se reći da Svemirko usporava.
U vrijeme pisanja ovog osvrta, kao singl je objavljen „Dok ja spavam” s prilično efektnim i uspjelim video spotom. Mogući sljedeći singlovi mogli bi biti „”Još sam pri aparatu” ili „Nikad više ništa”, obje su odlične, pamtljive i ljepljive. No možda nas iznenadi s „Južnim transom” ili „Tanekokom”. Da je koncerata k'o što nije, ovo bi bila turneja za praćenje.
Najpoznatiji fikcijski sin đakovačke ravni, Književna groupie, već sad ima ozbiljnu konkurenciju da
bi svi kulturni hipsteri znali o kome je riječ kada se govori o „Onom” liku iz Đakova. Čuvaj se Pavle, Svemirko je au pari marka. Dosadašnja trilogija „-ija”, a „Skalamerija” ponajviše, zakucava ovu dekadu u velikom stilu.
Doista, kao po starom stereotipu, teška vremena rađaju bitna umjetnička djela.
Ivica Šćukanec
