Review
Istra je oduvijek gajila dobre bendove, bilo kojeg glazbenog žanra. No, nekako su u rocku i bluesu imali, i imaju, sjajne glazbenike, i ono što je bitno, doista se trude biti originalni, posvećeni autorskom radu, a da to zvuči, onako, na prvu, svjetski. Istarski blues bend The Screaming Wheels defintivno spada u grupaciju onih koji su nekada žarili i palili na ovim prostorima i šire, a sada glazbena priča The Screaming Wheelsa i njihovog nastupnog albuma "Istramental” dobiva upravo tu novu, svjetsku konotaciju i to iz više razloga.
No, prije svega, danas je već 17. studeni i za 7 dana proći će puna dva mjeseca od objave i izlaska ovog albuma, a moja maleknost tek sada tipka ove redove. Zašto? Prilike, ili bolje napisati neprilike, uvjetovale su mnogo što, pa tako i moje piskaranje uz preslušavanje albuma. Kao i sve određene akcije traže i određeno vrijeme i ono se mora pronaći, a to nije baš uvijek tako lako i jednostavno. Moja generacija se zaisgurno sjeća i prisjeća odličnih pulskih bendova Messerschmitta i Spoonsa, u novije vrijeme tu su Delta Blues Gang, koji su u Memphisu ostavili vrlo snažan utisak čak i u polufinalnu IBC-a. A onda dolazi do stanke u radu i priča se samo ugasila, što je definitvno loše, ali Bože moj, tako je kako je... i priča ide samo dalje.
Dva frenda od djetinjstva: Leo Anđelković (Baltazar, Norman Beaker Trio) i Denis Makin (Vervet), pobjedili su na 10. Croatian Blues Challengeu i u siječnju 2019. predstavljali su Hrvatsku na 35. International Blues Challengeu u Memphisu. Publika i službena kritika proglasili su ih “hrvatskom senzacijom”, a oni su odlučili proširiti svoju priču pa im se pridružuju basist Danijel Teodorović i bubnjar Erle Đurđević i, evo, to su The Screaming Wheels.
Ovaj nam bend nudi osam stvari uguranih u 26' i 18" od kojih će vam se zavrtjeti u glavi. Nema tu cmoljenja, nema kopiranja, jer jedno su uzori, a drugo je kopiranje bilo koga i bilo čega. Ovo je snažno autorsko djelo, koje će prave rock n' blues znalce baciti na koljena.
Ma da, čitam sve to po netu i sve te rečenice nekako su mi suhoparne, kao da nemaju dušu, kao da nemaju "safta", "šuga" kako god. Zašto sve to mora biti toliko "ravno" i bez osobnin refleksija u razloge zašto je nešto dobro, a zašto ne!
Kako se stvari redaju, tako priča poprima sve ozbiljniji krakter i jednostavno nas slušatelje navodi da počnemo razmišljati što to ovi dečki sviraju?! Da je odlično... je, da je produkcijiski zahtjevno odrađeno... tu nema dvojbe, da je prezentacijski impresivno... je, a zvuči li svjetski? Ma, prosudite sami!
Što se mene tiče, poznavajući rad Denisa Makina i prije preslušavanja albuma bio sam uvjeren da to jednostanvo mora zvučati dobro. Autorske stvari pokazale su svu kvalitetu ovog glazbenika. Njegov odnos prema onim najboljim elementima rocka, bluesa i svoj ostaloj kvalitetnoj i modernoj glazbi zapravo je Denisova snažna glazbena priča u kojoj ćete čuti dobru i kvalitetnu "mjuzu". Osam pjesama skladano je u blues rock maniru, a sam bend ističe da se ne drže čvrsto žanrovskih okosnica, već po svom nahođenju stvaraju svoj vlastiti glazbeni izričaj. To je doista i najvažnije i vjerujem da zato i zvuči tako dobro!
Svi vi koji volite baš ovakav glazbeni stil, vjerujem da ćete biti zadovoljni. Znam da će neki zadrti "freakovi" imati neke zamjerke, ali možda im to i nije za zamjeriti. S druge, pak, strane, oni više fleksibilniji biti će vrlo zadovoljni onime što čuju.
Album "Instramental” ima itekako pozitivne konotacije i to treba poštovati. Osobno, to i činim čiste savjesti. Grupa The Screaming Wheels svojim čistim i iskrenim stavom iznenaditi će mnoge, a meni je drago da spadam u tu grupaciju i doista ću medijski podržati ovaj album i bend. Denis i ekipa to jednostavno zaslužuju!
Mladen Lončar - Mike
.jpg)
