Review
Točno dvadeset godina nakon prethodnika „Cruelty Without Beauty” i više od četrdeset godina nakon debi bombe „Non-Stop Erotic Cabaret”, Soft Cell su ove godine objavili svoj šesti studijski album „Happiness Not Included”. Šest albuma u preko četiri desetljeća nije puno, ali opet, treba znati da su Marc Almond i David Ball u tom razdoblju ionako češće bili razdvojeni i posvećeniji solo karijerama nego svojoj izvornoj „mekanoj stanici”.
Distopijski retro futurizam kakav često vrišti iz Soft Cell izričaja na ovom albumu dobiva svoj novi zamah i novu inspiraciju. Iako album nije o Covidu, njegovo stvaranje svakako jest ponukano globalnim trendovima u zadnjih par godina. Čak je i naziv albuma osmišljen kao fusnota s asteriskom i glasi: „*Happiness not included”. A veliki kotač praznog lunaparka na naslovnici metaforički i stvarnosno priziva potmuli čemer i prazninu napuštenog černobilskog grada Pripjata. Nije ni čudo da se u svojim tekstovima na ovom izdanju Almod i Ball dotiču Černobila, teške nuklearne zime u Sjevernoj Koreji i sličnih neveselih tema. Ali opet i takvi sumorni tekstovi granirani su pumpajućim synth pop poskočicama i ritmovima za klubove s glazbom iz osamdesetih.
Od nekih ostalih pop kulturnih referenci posebno mi se svidjelo referiranje na zaboravljeni anti-utopijski SF iz sedamdesetih „Soylent Green”, jer mi se čini da bi u skoroj budućnosti moglo biti još više greenwashinga, sve dok netko kao u filmu ne uzvikne „Soylent green is people!”
U vrijeme pisanja ovog teksta album je predstavljen s tri singla. „Bruises on All My Illusions” objavljen je kao teaser još krajem prošle godine. Nakon njega uslijedio je naslovni "Happiness Not Included", da bi tik pred objavljivanje albuma osvanuo i „Purple Zone”, inače suradnja sa ideološki i žanrovski sličnim Pet Shop Boys. Iako je ovaj potonji singl ujedno i najcatchy stvar cijelog ostvarenja svejedno ostavlja dojam instrumentalne generičnosti. Ovakve stvari Tennant i Love rade na autopilotu. Gotovo sam siguran da bilo koji sintić za osnovnu školu u svojim postavkama ima neku sličnu melodiju. Šteta, jer sam baš sklon izvrsnoj lirici koju rade oba dueta, a pogotovo vokalnom pojačanju koje dodaje Tennant.
Osim ovih singlova, dvije ponajbolje stvari na albumu su „Nostalgia Machine” i „Nighthawks”. Mogu sjajno funkcionirati u svim prigodama. Klub, radio, audiofilski soare, itd. I bilo bi super da dobiju svoja singl izdanja zajedno s remiksevima. Neke pak druge pjesme su malo zabrazdile u pretencioznom filozofiranju ali pretpostavljam da to ima više veze s depresivnim nihilizmom svagdašnjim dragog našeg Marca Almonda.
Ipak kolikogod da je Almod drag nama Hrvatima, ne vjerujem da će album imati šireg odjeka izvan Britanije gdje i jest najveća zvijezda bez obzira što nije značajnije probio granice svog Otoka. U ostatku svijeta ga i dalje doživljavaju kao negdašnjeg one-hit wondera. A dokle god su osamdesete u điru, Almod može do iznemoglosti crpiti taj nektar s vječnog izvora inspiracije početka osamdesetih. I on je sam svjestan toga kada pjeva o nostalgiji za bivšom budućnosti, odnosno onoj budućnosti koja se nikada nije dogodila. Velika je stvar u ono vrijeme bila sresti Andy Warhola i slikati se s njima. Danas kada pjevate o tome slušatelj zapravo ne zna je li riječ o romantičnoj nostalgiji ili o priznanju da ste mogli bolje i više. A možda su samo ostali „paralysed in a purple zone”?
Darko Hribarić
