Review
Kaže se da su dosada i radoznalost dva budna pokretača umjetnosti.
Tko zna koliko se puta taj crv znantiželje zavlačio u umove kompozitora otvarajući im ponekad Hamletovske sumnje u obliku pitanja: „Jesam li ovo mogao drugačije aranžirati, kako bi bilo da sam ubrzao/usporio ritam, jesam li u ovu frazu mogao obogatiti ubacivši neki novi instrument“, i tako u nedogled.
Nisu baš česti uspješni pogledi unatrag u pokušaju davanja novog oblika ili života već objavljenim pjesmama.
Prvo mi na pamet pada više nego uspješna transformacija, meni, u originalnoj verziji iritantne, živčane „Layle“ koja je u unplugged verziji dobila raskošno, opušteno ruho, novu dimenziju, novi život.
Isto se dogodilo na zajedničkom koncertu dvaju glazbenih velikana, Stinga i Paul Simona kada su nevjerojatno bogatim i raznovrsnim aranžmanima svojim brojnim uspješnicama zaista podarili novu izvrsnost, ponekad i bolju od originalnih verzija. Zasluge za to idu prvenstveno Stingu, njegovih je to zamisli djelo.
Znatiželja se tako probudila u glavi Tony Kakkoa i njegovih „sjevernjaka“ poznatih pod imenom Sonata Arctica, pa se uobličila u nakani da svoje (uglavnom) žestoke aranžmane obojaju nešto pastelnijim, mekšim bojama. Prešaltavanje u akustične verzije ponekad zna rezultat odvući u karikaturalne vode i uvijek predstavlja određeni rizik, što se u ovoj prvoj od dvije zacrtane kompilacije nije dogodilo, iako je prisutna određena linearnost u pristupu izmjene arnanžmana. Akustičnost u njihovom slučaju ne podrazumijeva usmjeravanje glazbene osi na vokal i poneki instrument.
Na ovom albumu angažiran je cijeli bend sa svim svojim arsenalom s kojim je ponekad napravljen pravi streap tease uspješnica iz njihovog bogatog kataloga. Prema izjavama benda, u planu je na još jednom albumu obrada materijala iz njihove duge karijere osim sa prvijenca „Ecliptica“. To može biti i dvosjekli mač, postavlja se opravdano pitanje hoće li te puste obrade slušateljima donijeti dozu dosade ili uspavanosti. Poznato je inače da su laganice na koncertima zastupljene u skromnom broju, stoga ako ovakav koncept namjeravaju prezentirati kroz žive svirke, bojim se da će publika stalno držati oči otvorenim.
Forte Sonate Arctice je oduvijek bila fina melodija s ulogom probijanja i pridobijanja prvih utisaka, upakirana u žestoko ruho ili ista oblikovana u pamtljive balade.
Pametnim odabirom klavira s kojim započinje većina pjesama, odlično umetnutih akustičnih gitara, sa nešto mekšim basom i panoramskim pristupom ostatka klavijatura apsolutno su postigli cilj što se najbolje očituje u otvarajućoj „The Rest Of The Sun Belong To Me“ koja se iz tipičnog metal okruženja uspješno presvukla u sasvim adekvatnije, mekše ruho zahvaljujući u prvom redu sviralačkim talentima cijelog benda.
S čim preokrenuti/obogatiti krvnu sliku pojedine pjesme nego uvođenjem instrumenata poput Hammond orgulja i benđa, a koji su „A Litlle Less Understanding“ dodali dozu gotovo folk razigranosti.
„Tallulah“ je zadržala gotovo istu instrumentalizaciju, kao i očekivano dva brzaca „Wolf & Raven“ u kojoj je gitaru preuzeo klavir i „The Volves Die Young“ sa gotovo identičnim pristupom.
Poznato je da rezitentnost metal scene prema proteku vremena i smjeni generacija ne gubi na snazi, dojma sam da je ta armija slušatelja sve brojnija i sve vjernija iskazanoj energiji metal protagonista. Isto tako sam siguran da ovaj akustični izlet (prvi iz serije) neće naškoditi slavi finskih metalaca i interesu za njihovom glazbom. Jer poznato je da su najljepše balade oduvijek bile prepoznatljivi dio glazbenih kataloga gotovo svih metal/hard/heavy bendova.
Ukratko, sasvim solidan pokušaj i primjerena realizacija.
Đorđe Škarica
« The Days Of Grays 
