Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Monitor


Bookmark

Data

Released Ožujak 2010
Format Albumi
Vrsta Punk / Indie rock
Dodano Utorak, 19 Travanj 2011
Žanr Rock
Length 1:05:24
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2010
Država SAD
Etiketa XL Recordings
Edition details Producent: Kevin McMahon. Datum objave: 09.03.2010.
Tags

Review

I will be as harsh as truth and as uncompromising as justice. On this subject, I do not wish to speak, or think, or write with moderation. I am in earnest. I will not equivocate, I will not excuse, I will not retreat a single inch, and I will be heard.(William Lloyd Garrison, To The Public, The Liberator, inauguralno izdanje, siječanj 1831)

Taj Garrison je bio žestoki abolicionist, i ovakve stvari pisao je u svojim novinama 30 godina prije američkog građanskog rata. Kako je sve to sad već daleka prošlost, njegove riječi imaju samo retoričku vrijednost. Međutim, kao uvod u pjesmu Titus Andronicusa, iako pažljivo nasnimljene da zvuče «staro» i uvjerljivo u smislu rekonstrukcije prošlih vremena, dobivaju sasvim novi život.

Titus Andronicus dobili su mnogo pohvala za svoj prvijenac The Airing of Grievances 2008. godine, ugovor sa XL Recordings i nešto malo para. Vrlo je pohvalno što tu lovu nisu iskoristili da bi preproducirali svoj zvuk, već mnogo mudrije – na albumu ovoga puta imaju goste iz desetak bendova istomišljenika (The Hold Steady su jedan od njih), i posuđuju njihove gajde, violine, trube, trombone, čela i vokale za nadogradnju svog ionako snažnog zvuka. Time su dobili na širini, a ipak uspjeli zadržati sve ono što je na debutu bilo privlačno – još uvijek je to prljavi, znojni, polupijani, sirovi, čistokrvni punk-rock u odgovarajuće garažnom okruženju, sa žarećim gitarama i rasturanjem po klaviru koje nam, iako su Titus Andronicus Amerikanci, donosi i okus onih vremena engleskog pub-rocka prije prve velike eksplozije punka. Budući da dolaze iz New Jerseya i pišu iz "working class hero" pozicije, a mi svi čekamo nasljednika The Bossa, nije začuđujuće da ćete uz ime Titus Andronicus najčešće pročitati i kakvu paralelu sa Springsteenom i njegovim E Street Bandom. Bilo bi apsurdno pomisliti da ga se kao klinci nisu naslušali do besvijesti, ali njihovo parafraziranje one ubojite linije iz «Born To Run» govori samo za sebe:

'Cause tramps like us, baby, we were born to die.

Dok je Springsteen bio i jeste vječiti romantik, i uvijek za sebe i svoje likove uspijeva pronaći nešto što će neutralizirati težinu i brutalnost života radničke klase na rubu egzistencije, bila to neka Mary i njezin pogled i poljubac i ljubav, bila to brza vožnja po gradu od koje se osjećaš slobodan iako nisi, bila to šetnja do rijeke koja je presahnula, ali uspomene na sve što se pored nje dogodilo nisu. Titus Andronicus pak nude potpuno drugu vrstu katarze, oni su realni optimisti, što će reći pesimisti, ali, malo paradoksalno, pesimisti koji se ne predaju.

Njihov glavni čovjek je Patrick Stickles, pjevač, gitarist i autor svih pjesama na albumu, i on, ne znam baš kako da to drukčije sročim, pa evo – baš i ne zna pjevati. Kroz cijelu ploču je negdje između deranja, vrištanja i bolnog cviljenja, glas mu je na rubu pucanja, jedva drži melodiju i, začuđujuće ali istinito, bend od toga potpuno profitira. Mislim da nas je Dylan svih poučio mnogim stvarima, među ostalim i tome da tajna dobrog vokala nije u samom vokalu, već i u osobnosti, karizmi, strasti, energiji i riječima koje nekome izlaze iz usta, a Stickles ovdje pljuje žuč i riga vatru i uopće mi ne pada napamet netko tko bi to mogao izvesti bolje od njega.

Ako vas je uvod prestrašio i natjerao na pomisao da ćete morati preispitivati svoje poznavanje američke povijesti 19. stoljeća, ne trebate se bojati, dovoljne su samo osnove osnova, budući da Titus Andronicus američki građanski rat i pitanje ropstva koriste samo kao vrlo mutnu metaforu i vrlo labavi koncept. Ovaj album je potpuno u prezentu, i vrlo brutalno oslikava novu vrstu ropstva koju većina nas osjeća i potpuno razumije. Nema više velikih bijelih gazda, sada su svakakvih oblika, i možeš se slobodno derati sloboda i demokracija, ali si istovremeno prisiljen živjeti u svijetu koji ti se, blago rečeno, uopće ne sviđa. Titusima se doslovno gadi, gadi im se, da upotrijebim frazu koja je već toliko izlizana, taj izokrenuti sustav vrijednosti koji ne samo da izvlači na površinu najgore ljudske osobine – egocentrizam, pohlepu, materijalizam, licemjerje, destruktivizam, agresivnost, potpuni nedostatak empatije i razumijevanja – već ih i nagrađuje. Nemaju rješenje za taj problem, jer ga uostalom trenutno izgleda nema nitko, ali zato imaju svoju glazbu, stav, moral, osjećaj osobne odgovornosti i što još nego pijano vikend-resetiranje koje smo, vjerujem, svi iskusili i koje je više-manje stanje hrvatske nacije, a zasigurno stanje hrvatske mladeži:

So let's get fucked up
And let's pretend we're all okay
And if you've got something that you can't live with, save it for another day
.

Dok padaju teške riječi, bend oko njih gradi kolosalne himne sa zanimljivim multisegmentnim pristupom koji ih uglavnom tjera preko sedam minuta. U uvodnoj A More Perfect Union uz napad gitara dobivamo i višeminutnu solažu na gajdama, i uz nju nije teško zamisliti pun stadion ljudi kako se dere i skače, iako Titus Andronicus još uvijek nisu ni blizu takvog statusa. Višeslojna kakofonija gitara, klavira, trubača, gudača i ponovno gajdi savršeno funkcionira i u The Battle of Hampton Roads, 14-minutnom borbenom maršu kojeg se ne možete zasiti. S druge strane, tih i miran preludij u inače izvrsnu A Pot in Which to Piss krade joj nešto od njene direktnosti i neposrednosti, i imate osjećaj da se nešto počinje događati tek oko točke od tri minute. Ali, dugačko je njihov stil, što najbolje demonstriraju dva kratka promašaja – sirova punkerska poskočica Titus Andronicus Forever i njena repriza u nešto boljem instrumentalnom ruhu ...And Ever, koje nam zajedno donose mantranje The enemy is everywhere x 30 i bez kojih je ovaj album mogao preživjeti. Ajmo reći da su Titus Andronicus time cjepljeni protiv dječjih bolesti.

Moram priznati da mi je, sve u svemu, ovaj album bio vrlo ugodno iznenađenje i otkriće i da ove godine najvjerojatnije nećete nabasati na nešto što će vam toliko uvjerljivo u glavu utisnuti svoju misiju i poruku. Suma sumarum, ona glasi: «Ljudi, u govnima smo i stvari se moraju promijeniti», ili, višestruko pojačano i multiplicirano kroz glazbenu prizmu, LJUDI, U GOVNIMA SMO I STVARI SE MORAJU PROMIJENITI!, internetskim žargonom govoreći. Iako prilično kaotična, to je vrlo iskrena ploča koja će se svidjeti poštenom narodu. Zato, svi vi pošteni ljudi tamo vani, napravite što možete i držite glave iznad vode, nadajmo se da će se stvari promijeniti prije negoli ljudskoj rasi atrofira mali nožni prst i prije negoli koloniziramo Mars. U međuvremenu, frustracije nije zdravo zadržavati u sebi, i tu Titus Andronicus malo mogu pomoći. Za one ostale, nemoralne muljatore maskirane u vrlo ugledne građane, The Monitor me obvezuje da kažem nešto kao, ono, jebite se svi vi tamo na svojoj mračnoj strani. I da, kad je već ovo album o istinama, moram vas upozoriti da ipak sadrži jednu laž:

No, I never wanted to change the world, but I'm looking for a new New Jersey.

Titus Andronicus žele više. Svi želimo.
 

Danaja Glavičić

Hits 569
Titus Andronicus Albumi Kronologija Local Business » Local Business

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42