FTHC

Review

FTHC je skraćenica od Frank Turner Hardcore, igra akronima specifičnih za scenu kao što je N.Y.H.C (“New York Hardcore”), scena koja je dovela do temeljnih djela poput Agnostic Front i Sick Of It All tijekom 80-ih i 90-ih. Ovi bendovi nisu baš bili poznati po svojoj prigušenoj plašljivosti, a čini se da Turner želi i sam iskoristiti nešto od te neskladne moći. Uostalom, njegovi prošli albumi No Man’s Land i Be More Kind bili su pitomiji, više skloni folku. Ovo je trend koji je odlučio razbiti s FTHC-om.

Album počinje s "Non Serviam" (latinski za "neću služiti"), razularenom, agresivnom punk pjesmom spremnom da raznese paučinu svih pogrešnih očekivanja koja ste možda izgradili oko ove ploče. Ubrzo ga slijedi "The Gathering", još jedan visokooktanski komad prožet Turnerovim klasičnim vodviljskim užitcima. To je duhovita oda živoj glazbi, i iako se to obično ne bi istaknulo među Turnerovim zadnjim katalogom, ovaj put postoji razlika; to je jasan znak imobilizirajuće frustracije pandemije COVID-19 i proslava euforičnog osjećaja čistog oslobađanja koji sada svi možemo ponovno osjetiti dok mjesta ponovno otvaraju svoja vrata.

Treća pjesma, "Haven't Been Doing So Well", jedna je od najmekših na albumu, međutim i dalje je robusna, živahna pop-punk melodija s ritmom koji zahtijeva pokret.

Ipak, treba naglasiti da kada govorimo o Turnerovom novom, težem rocking zvuku, usporedba je ovdje s njegovim starijim materijalom, a ne punk rock glazbom u cjelini. Istini za volju, zvuk gitare nije uvijek tako sirov kao što bi možda trebao biti, a vokal je prilično visok u miksu, oduzimajući zapisima kaotičniji zvuk koji bi točnije odražavao galamu live nastupa koje Turner tako voli. (op.a., imali smo to prilike iskusiti na INmusicu 2019. godine).

Ako stavimo pitanja produkcije na stranu, album je još uvijek prepun poskakujućih riffova i strastvenih, ljutitih vikanja; njegovo prožimanje snažnim melodijama i refrenima spremnim za stadion mogao bi ga učiniti pomalo predvidljivim - ali to je također ono što ga čini tako suštinski Frankom Turnerom.

Osim toga, stvarna tvrdokornost FTHC-a (hardcore? ...hardkornost?) ne dolazi iz njegove zvučne arhitekture, već iz njegovih tekstova. Svečane ispovjedaonice su uobičajene za Turnera, ali ovdje se čini introspektivnijim i refleksivnijim nego ikad prije. FTHC je preplavljen razgovorima između Turnera i njegove vlastite prošlosti; nigdje to nije važnije od trilogije pjesama o njegovom nedavno odjavljenom transrodnom roditelju – “Fatherless”, “My Bad” i “Miranda”. “Bez oca” opisuje Turnerov osjećaj intenzivne otuđenosti iz djetinjstva kao rezultat roditeljske odsutnosti, dok “My Bad” izražava općenitiju krivnju za pripadnost klasi i spolu što mu daje osjećaj odgovornosti za trenutno stanje svijeta, od čega njegov otac je bio amblem: "Nisam htio biti sin svog oca." "Miranda", međutim, izlazi iz ove čahure zbunjenosti i bijesa na nježnoj, potpornoj i pozitivnoj noti; "ona je ponosna transrodna žena / I moja ogorčenost je počela nestajati", pjeva Turner. “Miranda, drago mi je upoznati te.” Na mnogo načina, ovaj trio je mikrokozmos za cijeli album — iskrena preispitivanja prošlih dana koja ostaje usredotočena na ovdje i sada.

FTHC će bez sumnje među Turnerovim fanovima pronaći empatičnog saveznika čija iskrenost, bijes i srce nastavljaju inspirirati.

Mario Babić