Review
Zanimljivo je kako nekad stvari, koje se na prvi dojam čine odbojnima i nepoželjnima, poslije određenog vremena i pružene prilike postanu neprocjenjive. Upravo je takav slučaj sa sedmim studijskim albumom najpoznatijih Iraca rock povijesti. Dolebdio mi je u ruke na vrhuncu obožavanja U2, u vrijeme kad mi je „The Joshua Tree“ bio najdraži album svih vremena (eh, to je uistinu bilo davno) i kad je sve što su snimili djelovalo čudesno, veliko i važno. „Achtung Baby“ je na prvo, pa i na drugo i treće slušanje, djelovao poput hladnog tuša. Njegov hladni berlinski zvuk podebljan distorziranim gitarama i pumpajućim melodijama na tragu suvremenih europskih rock tendencija bio je gruba suprotnost dotadašnjem duhovnom vojevanju pa potrazi za vlastitom americanom i fascinaciji Amerikom kroz crno i bijelo, sivo i šareno. Kao takav, album se doimao kao uljez, kao grešno tkivo u dotad čistom organizmu benda koji je s prethodna dva albuma postao većim od života.
Naravno – srećom – dječačke fascinacije, kao i frustracije i jednoumlja, prolaze. Tom prolaznošću, koju pretenciozno možemo nazvati i sazrijevanjem, dolazi i do pružanja drugih prilika. A „Achtung Baby“ je bio tu, nadohvat ruke i uha, spreman da zarobi i dušu, još uvijek album U2, još uvijek nešto vrijedno i nezaobilazno. Treba li i govoriti da se nakon bjesomučnih slušanja sve preokrenulo? Kad je sve sjelo na svoje mjesto i kad sam kroz nove glazbene teksture došao do srži albuma, sve ostalo kao da je izblijedjelo ili problijedilo. Vrlo brzo je čak i „The Joshua Tree“ prepustio svoj tron, a „Rattle and Hum“ postao je olinjali mastodont s tek pokojim vrhunskim biserom pjesmarice benda; „The Unforgettable Fire“ i „War“ su postali "tek" sjajni albumi, a „Boy“ i „October“ nešto kao davne simpatije kojih se, na žalost, sve rjeđe sjetim. S današnje pozicije mogu reći – i razapnite me zbog toga, nije me briga – da je „Achtung Baby“ i zadnji veliki album U2, odnosno, zadnje uistinu bitno što su snimili. Jer „Zooropa“ je bila tek solidni eksperiment i najava ridikuloznih oćijukanja s klupskom scenom koje je kulmniniralo na nesretnom „Pop“, a ono što je uslijedilo kao navodni povratak u formu i okretanje korijenima mamilo mi je samo zijevanje i teškom rukom zalupilo vrata za kraj jedne ljubavne priče.
No, da… „Achtung Baby“… Vratimo se na taj zimzeleni odvojak ljubavne priče… U glavama svih nas, tinejdžerskih fanova benda u to vrijeme, nije bilo mjesta za sagledavanje trenutka i položaja u kojem se U2 nalazio u kreativnom smislu. Jer, iako su pred kraj osamdesetih postali jedan od najvećih živućih bendova, umjetničkom dojmu prijetilo je pucanje. Već je „Rattle and Hum“ (zasluženo) dobio podvojene kritike, a i iz njegove sadržine dao se naslutiti zid pred koji su naišli u svojoj potrazi za svojom vizijom Amerike. „Rattle and Hum“ bio je megalomanski, pretenciozan projekt koji je došao kao svijetla strana prethodnog „The Joshua Tree“ i koji danas sjaji tek nekolicinom majstorija, poput „Heartland“, „Love Rescue Me“ ili „All I Want is You“. I četvorica dablinskih prijatelja kao da su to znali i osjećali. Bono je izjavio tada da „moraju otići i odsanjati sve još jednom“, a i odnosi među članovima benda nisu nikad bili rastrzaniji i lošiji. Rješenje je bilo zaokrenuti kormilo u novom smjeru, dakle, nešto što usijane dječačke glave, poput moje tada, nisu uzimale kao opciju, a kamoli potrebu. Danas im samo mogu zahvaliti na toj još jednoj epizodi svoje rock priče. U2 su skupili prnje i, stazama dičnih prethodnika poput Davida Bowieja i Nicka Cavea, zaprašili za Berlin, u glasoviti Hansa Ton Studio, pod producentskim pokroviteljstvom Daniela Lanoisa i Briana Enoa.
A što to čini „Achtung Baby“ tako posebnim, kad već zaokret sam po sebi nije nikakav garant ni umjetničkog, a još manje komercijalnog uspjeha? Bono je jednom prigodom opisao zvuk albuma kao „četvero ljudi koji sijeku Joshua Tree“ – „Achtung Baby“ to i jest, bio je i ostao najosobniji, emotivno najogoljeniji, najintrospektivniji album. Upravo su emocije kojima pršti gotovo svaki stih otpjevan na albumu najsnažnija odlika materijala – paradoksalno – ovijenog hladnijim zvukom, plesnijim teksturama i naoko distanciranom glazbom. Uvodna „ZOO Station“ punokrvni je intro, prolog više nego čista pjesma i, koliko je god to Sanju navodilo da je preskoči dok bi slušali album u vožnji s posla i na posao, upravo kao takva mi se čini kao neupitno neizostavni dio albuma. Svojim distorziranim gitarskim vapajima ona baš kao da priziva sve duhove koji će zaposjesti nadolaćih jedanaest pjesama, jasno naznačujući kojim će sve to novim glazbenim područjima U2 samouvjereno krenuti.
Glazba je više-manje nastala u Berlinu kao plod improviziranja u studiju, dakle, prije nego što su nastali stihovi. To uvelike objašnjava savršen sraz koji se dogodio između visoke emotivnosti riječi i hladne glazbene ovojnice oko njih. „Daj mi još jednu priliku i bit ću zadovoljan“, kažu na početku „Even Better Than the Real Thing“, zavodljive rasplesane zvjerkice i tu kao da još uvijek postavljaju temelje cijele „Achtung Baby“ priče. Čistokrvna je to pjesma, da, ali karte se ne otkrivaju do kraja, bar ne do sljedeće pjesme, jedne od onih legendarnih kakve mogu nositi cijele albume na svojim moćnim plećima. „One“ je definitivno u samom vrhu pjesmarice U2, a njezina hipnotička snaga i moć ujedno su i pomirili članove benda u razmiricama i nesuglasjima koja su obilježila berlinske studijske seanse. Na prvo uho poput uljeza na zgusnutom albumu, „One“ svojom jednostavnošću i istovremeno ekumenskom snagom naprosto razvaljuje. Bonov vokal kao da se raspada zajedno sa svim raskolima u njemu samome, iznad suptilne glazbene tapiserije, i baš tu postaje očito da je U2 jako dobro znao kamo ide i da je miljama od kreativnih automatizama i namjenske poliranosti u kakve su lako mogli upasti da su imali samo malo manje ideja i talenta.
Kad zapraši rif „Until the End of the World“, inače namijenjene filmu Wima Wendersa (novo križanje staza s Nickom Caveom), čini se da se drukčiji rock i nije mogao svirati u to vrijeme, bar ne u Europi. A kad se pod raspojasanim Edgeovim gitarskim vezom probiju Bonove riječi „u svojim snovima davio sam se u tugama, ali moje tuge naučile su plivati“, postaje očito da nas U2 napokon lišavaju političkih i sličnih angažmana, da ovdje nema tzv. općih tema i širokokutnih autorskih objektiva – samo pogled prema unutra. „Who's Gonna Ride Your Wild Horses“ to više nego jasno potvrđuje. „Ti si opasna jer si iskrena, ti si iskrena, ne znaš što želiš“, poručuje Bono na sirovoj distorziji i uvlači nas u još jednu gorku ljubavnu priču. Što je čovjek sve proživljavao dok je ovo pisao, samo on zna.
Ljubavne gorčine kojima je odlučio natopiti „Achtung Baby“, Bono je doveo do vrhunca u „So Cruel“, pjesmi od koje me prolaze žmarci svaki put kad je čujem. Je li to zbog njezina ritma koji kao da prati otkucaje srca izudaranog emocionalnim svirepostima ili naprosto zbog lako pratećeg, ogoljeno jasnog teksta o sazreloj, već urušavajućoj ljubavi, odnosno, njezinoj najnepopularnijoj, najčešće i negiranoj fazi. „Tko je koga gurnuo preko?“, pita jedan stih, a drugi već ispisuju malu, intimnu povijest: „Muškarce koji te vole ti mrziš najviše, oni prolaze kroz tebe kao duhovi.“ Od mitskog statusa kakvog uživa „One“, „So Cruel“ odvaja samo njezina izražena gorčina i svojevrsna negacija ljubavne harmonije. Trebam li i naglašavati da je upravo zato jedna od mojih vječnih favorita?
Drugu polovicu albuma otvara novo razvaljivanje u maniri otvaranja albuma. „The Fly“ povlači kao vrtlog u svoje slojevite glazbene eskapade, da bi poput katapulta izbacila hit singl „Mysterious Ways“. Na plesnoj gitarskoj podlozi, pjesma se zavlači pod kožu izvođačkim žarom, jednostavnošću pomiješanom s duhovnim referencama. „Tryin' to Throw Your Arms Around the World“ ponovno donosi poniranje u dubine intimnoga, kako sporijim, introvertnijim ritmom, tako i hermetičnijim tekstom. Otprilike tu negdje sam, nakon što sam napokon prigrlio album kao jedan od all time favorita, pomislio da ne mogu dalje ići, da se krug zatvara prije nego što se poskliznu o tlo koje su sami učinili tako skliskim. Srećom, ne, jer famozna završnica tek slijedi, u tri etape.
„Ultra Violet (Light My Way)“ možda je i najbolja pjesma albuma, kad bi zatvorili oči (ili uši) pred neuhvatljivim i teško opisivim monumentalnostima „One“ i „So Cruel“. Edgeova gitara praši gonjena čistim emocijama, za razliku od nekih razvikanih gitarističkih veličina gonjenih golom, praznom tehnikom, a Bonova vokalna izvedba još jednom nadmašuje samu sebe iz prethodnog savršenstva. „Tišina je tu što se uvlači u kuću gdje nitko ne može spavati; čini se kako je to cijena ljubavi i znam da nije jeftina“, istresa još jednom iz nutrine, trenutak prije nego što će naoko tako beznačajni, klišejizirani stihovi poput „Baby, baby, baby, light my way“ zazvučati kao emocionalna bomba, što mete sve pred sobom. „Acrobat“ na opet rasplesanoj podlozi donosi nove porcije gorčine: „Što činiti sad kad je sve rečeno, kad nema novosti u kući a sve su knjige pročitane?“. Bonov akrobat koji se podigao iz svog malog muljevitog carstva na početku albuma tako polako dolazi do epiloga.
„Love is Blindness“ zvuči gotovo sakralno. „Ljubav je slijepa, ja ne želim vidjeti“ zvuči optimistično i puno nade koliko je i natopljeno bolnim iskustvom. Što pjesma odmiče, ona je sve manje ljubavni optimizam, a sve više usijecanje prstiju u živu materiju same Ljubavi u svom najsirovijem, najživotnijem obliku. I tu album uistinu može završiti i ostaviti me, nakon toliko oklijevanja i susprezanja, sumnji i odmahivanja glavom, popunjenim do zadnjeg kubnog milimetra prostora predviđenog za punjenje nevidljivim i neopipljivim bogatstvima kakve donosi snažno, nezavisno glazbeno djelo.
Moje prijateljevanje s U2 odavno je tek sjena nekadašnjeg bliskog prijateljstva. Još se tek sporadično javim „The Joshua Tree“, ostali također navrate, ali najčešće gotovo slučajno, a noviji albumi nikako. No „Achtung Baby“ ostaje nešto posebno, ono što sam već jednom okarakterizirao kao nešto što vremenom postaje osobno, intimno, iako nije mojih ruku djelo. Svaka nota, svaka riječ, svaki vapaj, krik i plač, kao i sporadični osmijeh i plamičak nade ovoga albuma zarezali su mi se već u biće i postavile se u vitrinu gdje stoje remek-djela za sva vremena kojima se uvijek vraćam, makar u dugim razmacima. To je ujedno i podsjetnik na kreativni vrhunac jednog velikog benda, koji je, doduše, nastavio živjeti, ali, kako je nedavno i sam bubnjar Larry Mullen izjavio, naprosto je vrijeme za kraj. Pune i Stonesi već desetljećima stadione i keširaju lovu kakvu mnogi mogu samo sanjati, ali kakav je uistinu trag ostavilo išta što su snimili poslije prvih par godina sedamdesetih? Nastranu što to njih nije ni briga…
No. neću se više zamjerati fanovima (u nekoj nostalgičnoj verziji i sam sam još uvijek ejdan od njih), kad za temu imam „Achtung Baby“. Vjerujem da smo ga svi poslušali. Evo prilike za još jedno prepuštanje njegovim gorko-slatkim čarima, ni prvo, a nikako ni zadnje…
Toni Matošin
« Rattle and Hum 
