Recenzije

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 2020
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Album Rock / Arena Rock
Dodano Utorak, 20 Travanj 2021
Žanr Pop-Rock
Length 1:54:01
Broj diskova 1
Edition date Listopad 2020
Država Europa
Etiketa Columbia / Sony Legacy / Sony Music
Catalog Number 19439707712
Edition details objavljeno: 2.10.2020.; producent: Clare Spencer i Roger Waters; izvršni producent: Mark Fenwick; snimano u Ziggo Dome, Amsterdam u srpnju 2018.
Tags Roger Waters Columbia Sony Music Sony Legacy Clare Spencer Mark Fenwick

Review

U godini koju ćemo definitivno pamtiti po kroničnoj nestašici koncerata, Roger Waters, veteran Pink Floyda, po mnogima jednog od najvećih bendova u povijesti rock glazbe, podario nam je jedan izuzetno kvalitetan live album popraćen i pripadajućim cjelovečernjim filmom. Ako samo preletite po popisu pjesama, brzo ćete shvatiti da je Waters napravio odličan presjek svoje pola stoljeća duge karijere kombinirajući pjesme koje je za Pink Floyd on napisao uglavnom sam s nekoliko novijih pjesama iz svoje samostalne karijere.

Naime, Roger Waters, jedan od osnivača grupe Pink Floyd, uistinu ima publici što ponuditi. U početku samo basist, a potom i jedan od pjevača, poseban je prilog dao svojim tekstovima i idejama za njihove konceptualne albume. „Wish You Were Here“, „Animals“ i „The Wall“ su u cijelosti ili u njihovom većem dijelu Watersovo autorsko djelo. Idejama bogat, ali ponekad „hrapavijeg“ ponašanja, malo po malo, s vremenom je preuzeo vodeću ulogu u bendu, ali se. Nakon antologijskog albuma i filma „The Wall“ (1979.), Floydi su objavili „The Final Cut“ (1983.) kojega je Waters zamislio kao posljednjeg u nizu albuma ove grupe. Na njemu se suočio sa svojom najvećom traumom – pogibelji oca, pilota RAF-a, tijekom Drugog svjetskog rata, neposredno prije nego što se Roger rodio. S jednostranom odlukom da ovaj album bude „konačni rez“, dečki se nisu složili pa su nastavili dalje i snimili još nekoliko glazbeno gledano odličnih albuma s osjetno „tanjim“ tekstovima. Waters im je zamjerio korištenje imena Pink Floyd pa se s Gilmourom neko vrijeme i rastezao po sudu. A onda su primljeni u Rock And Roll Kuću slavnih (2005.) te iste godine ponovno zajedno zasvirali na Live 8.

Waters nije snimio mnogo solističkih albuma, ali su svi kvalitetni. Sam prvijenac „The Pros and Cons of Hitch Hiking“ (1984.) bio je vrlo dobar, a nakon tek nešto slabijega „Radio K.A.O.S.“ (1987.), uslijedila su dva uistinu izvrsna - „Amused to Death“ (1992.) i možda nijansu slabiji „Is This the Life We Really Want?“ (2017.). Posljednji studijski Watersov projekt bio je „Igor Stravinsky's The Soldier's Tale“ u kojemu Waters govori tekstove antiratne tematike obilježio je stogodišnjicu svršetka Prvoga svjetskog rata i obljetnicu objavljivanja djela Igora Stravinskog. Waters je napisao i operu „Ça Ira“ (2005.) na temu Francuske revolucije prema francuskom libretu koja je podijelila mišljenja kritike. Kao idejni vođa Pink Floyda, Waters je na svojim velikim turnejama uvijek izvodio i stare materijale, a jednu je turneju posvetio kompletnoj izvedbi albuma „The Wall“. Nezaboravan je bio i njegov koncert „The Wall – Live in Berlin“ (1990.) na kojemu je prisustvovalo čak 450 tisuća ljudi, a kojim je obilježio pad Berlinskoga zida. U tekstovima je vrlo često crpio nadahnuće iz Orwellove „Životinjske farme“ i „1984“, a politički je uvijek bio angažiran i vrlo kritičan prema konzervativnoj politici Margaret Thatcher i Donalda Trumpa.

Turneja „Us + Them“ trajala je od svibnja 2017. do prosinca 2018. godine. S pozamašnim i kvalitetnim pratećim bendom tijekom ove turneje Waters je održao preko 130 koncerata, a prema procjenama ukupno ih je odgledalo gotovo tri milijuna ljudi. Turneju su započeli serijom koncerata u Sjevernoj Americi, nastavili nastupima na Novom Zelandu i u Australiji, zatim se zavrtjeli Europom i završili koncertima u Latinskoj Americi. Repertoar je bio šarolik: sastavljen ponajviše od starih pjesama i tek nekoliko pjesama s tada aktualnog najnovijeg, „Is This the Life We Really Want?“ .

Prije dvije godine pojavio se i film istog naslova „Us+Them“ (redatelja: Rogera Watersa i Sean Evansa) u kojemu su tijekom koncerta kombiniraju inserti na potresnu temu izbjeglica. Kao dodatak filmu mogao se pogledati i dokumentarac pod naslovom „A Fleeting Glimpse“ u kojemu se nalaze snimke s proba i komentari poslije nastupa.

Ovaj dva i pol sata dugačak nastup snimka je dvaju od četiri koncerata koje je Roger Waters održao s bendom u Amsterdamu (18 - 23. VI. 2018.). U repertoar je uvrstio pozamašan niz odličnih pjesama Pink Floyda koje je tematski posložio i isprepleo s nekoliko novih pjesama te tako uprizorio, kako je rekao, „noć tvrdnji, prkosa, prosvjeda i ljubavi“. Na pozornici se okružio uistinu izvanrednim glazbenicima: Dave Kilminster (gitarist koji je svojim instrumentalom „Sundance“ 1991. osvojio naslov gitarista godine), zatim Jon Carin, još jedan gitarist – Grammyjevac Jonathan Wilson, koji gitarom, glasom pa i pomalo izgledom sliči na mladog Davida Gilmoura, Drew Erickson i Bo Koster na klavijaturama, Joey Waronker koji je svirao bubnjeve s Beckom i grupom R. E. M., dok u pozadini bas svira Gus Seyffert, basist koji je svirao i s grupom The Who. Na koncertu Roger Waters pretežito pjeva glavni vokal ali samo u onim pjesmama u kojima ga je i izvorno otpjevao, pa tako ne prelazi svoje mogućnosti. Jer one GIlmourove i Wrigtove dionice, koje su bile vokalno zahtjevnije, pjevaju drugi, Jon Carin („Us & Them“) i Jonathan Wilson („Money“ i „Time“). Slično je i s instrumentima: bas dionice svira samo na početku „One Of These Days“, dok se u ostalim pjesmama više koncentrira na pjevanje i scenski nastup. Jess Wolfe i Holl Laessig otpjevale su uistinu impresivno „Great Gig In the Sky“, a Ian Richie je odsvirao odličan saksofon u „Breath“ te povremeno svirao i bas. Nije Roger Waters pjevač velikoga raspona glasa (Gilmour je bio taj koji je i pjevao i svirao preciznije), ali Watersa krasi zavidna sposobnost uživljavanja kojom svoju narativno-desperatnu interpretaciju dopunjava te tako naglašava svoje izuzetno dobre tekstove i daje im novu dimenziju.

Tijekom izvedbe pjesme „Pigs“ Waters je držao natpis „Pigs rules world“, a zatim i drugi „Fuck the Pigs“, a publika je uživala. Jer, kako je Waters rekao u intervjuu za Rolling Stone: „Većina ljudi ne želi da njima upravljaju ti šupci. Većina ljudi prepoznaje da je podjela bogatstva potpuno neprihvatljiva i ne žele da njima vladaju oligarsi. Svakako mislimo da nije sjajan sustav u kojemu siromašni postaju sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Treba ga se riješiti i promijeniti što je prije moguće.“

S obzirom da je repertoar pjesama koje su izveli na koncertu uistinu zbirka ponajboljih pjesama Pink Floyda izvedenih na jednako tako najbolji mogući način popraćen kvalitetnim scenskim nastupom i izvrsnom reakcijom publike, teško je na njemu uočiti ijedan krizni moment, a tako i izdvojiti najbolji moment. Sve je savršena nizanka u kojoj je Waters kreativno, interpretativno i scenski dao ono najbolje od sebe. Poslušajte glazbu i pogledajte film s koncerta koji je rapsodija mirnoće, obitelji, tolerancije i ljubavi koja odolijeva svim grozotama svakodnevice prožete politikom, otuđenjem, jurnjavom i strahovima. I poželjet ćete biti tamo. Na kraju treba samo izraziti nadu da će se ovakvi koncerti u nekoj bližoj budućnosti ponovno održavati.

Ivan Dukić

Hits 729
Is This The Life We Really Want? « Is This The Life We Really Want? Roger Waters Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma