Review
Rock je pokopao mnoge svoje (wanna be) grobare i u toj svojoj upornosti u izbjegavanju metaka ne samo da je stalno nalazio novu snagu, već je i potvrđivao vlastitu tradiciju kao svoj trajni, prirodni antioksidans. A jedan od najagilnijih i najupornijih autora novije generacije koji se iskazao proteklih godina (pa sada već i desetljeća) baš na toj crti djelovanja svakako je Jack White, glazbenik koji je kroz niz bendova i projekata, kao autor, multiinstrumentalist, pjevač i producent, više u ležernom, čak zafrkantskom, nego programskom tonu, pokazao kako pismeno, iskreno baštinjenje može polučiti impresivne rezultate jasno usidrene u svom naoko nepovoljnom present tenseu.
Kroz rad u The White Stripes, kao i tijekom godina koje su uslijedile, s The Raconteurs i s The Dead Weather, te naposlijetku u solističkoj pjesmarici, ovaj svestrani kreativac iskazao je zavidnu dozu upornosti, manje u izbjegavanju metaka, ali svakako u grebanju po korijenima iz kojih je crpio nutrijente za svoju poetiku. Poetiku koja se u najoporijem i najjednostavnijem jeziku može svesti upravo na rock kao svoju srž, a da pritom bilo kakve žanrovske i stilske barijere jednostavno ne drže vodu. Ili točnije, ne drže tu bujicu koju je White sve vrijeme ispuštao preko svog ventila i prema svojim pravilima i dinamici. Bujicu u kojoj mjesta nalaze... pa, praktički svi rukavci i kapilarni odlijevi rocka kao stalno mutirajućeg organizma. I dok su prva dva samostalna albuma djelovala kao sjajne neotradicionalistične koliko i (post)modernistične zbirke rastresitog koliko i (samo)ljepljivog (rock) materijala, album "Boarding House Reach" iz 2018. naznačio je potpuno odvrtanje ventila i prelazak u zonu samodopadnosti, ali one svojstvene nekome tko uistinu i ima što za ponuditi. Kreativni nered nastao u studiju za potrebe tog predpandemijskog albuma, pokazat će se, bio je tek trasiranje puta...
A opet, ne nužno. Da, jer White ne robuje konceptima i planovima, što će zorno pokazati upravo novi album, prvi od dva najavljena za ovu godinu. Naime, "Fear of the Dawn" i nakon nekoliko slušanja doima se kao zbir skica koje bi u rukama zanatlija i studioznih glazbenih profesionalaca tek nakon iscrpne dorade mogle postati pjesme. Govorim, naravno, o onom na što smo navikli, nerijetko i po dikatu vlastite lijenosti, kad mislimo na pjesmu. Pa ipak, svako daljnje (pre)sluša(va)nje ne samo da vas navikava na Whiteove očito podivljale radne uzance, već sve skupa zvuči... pa, jako dobro. Rokerski sjajno. Retro-futur. Glazbeni karusel po mjeri (post)pandemijskog... pa, hajde – rocka!
Kad se, ako ste se u međuvremenu ohladili od Whiteovih prethodnih albuma, otrgnete od početnog (vjerujem, pozitivnog) šoka, u novoj samodopadnoj baražnoj vatri iz sveg dostupnog instrumentarija ove glazbene radionice, pronaći ćete, primjerice, i ono što je u osjetnoj mjeri nedostajalo pjesmama s "Boarding House Reach" – melodioznosti kao vezivnog tkiva i poveznice s kalupima koliko-toliko bliskim recepturama. "Fear of the Dawn" napada masnim rifovima koliko i daljnjim lomljenjem strukture samih pjesama: odmah na početku singl "Taking Me Back" agresivnom gitarom nudi gotovo konvencionalnu priču, ali samo da bi je izmrvio u nizu efekata i odveo u smjerove koje kao da je birao usput, bez pauze u svirci, baš kao što uistinu nema pauze između te i naslovne pjesme, gdje se zvuk dodatno zamašćuje, standardno sjajno balansirajući između pola stoljeća stare poetike hard i glam rocka te novih strujanja koja podrazumijevaju i već ranije posjećeni hip hop (primjerice, u "Hi-De-Ho", u kojoj gostuje Q-Tip iz A Tribe Called Quest).
Whiteovo prvo javljanje u ovoj godini niže, dakle, glasne i kalorične gitarske slastice sastavljene više po hiru nego po osmišljenom receptu, ali, kad se sve ovako zavodljivo posloži, tko od nas ima pravo nešto takvo olako nazivati hirom? Pa i samodopadnost, koja je osjetna baš u toj povampirenoj strukturi pjesama, dobiva svojevrsno opravdanje čim počnete razgrtati slojeve pjesama poput složenca "Eosophobia", gdje svaka nova dionica otvara novi horizont, pri čemu ne znate jeste li u prošlom, sadašnjem ili nekom budućem (glazbenom) vremenu (a ne traje niti četiri minute!), ili, primjerice, sintetične "Morning, Noon and Night", koja pred kraj albuma nered čini ipak nešto preglednijim. Da, ovaj će, kao, doduše, i svaki visokokalorični album, tražiti opetovana slušanja, ali pritom svojevrsni problem "straha od svanuća" njegovo je odbijanje formalnog poziva na takvo što. Ovo je glazba nastala u punoj slobodi koliko i iz izrazito glazbeno pismenog uma, te nema volje ni vremena nuditi opsežne fusnote ni igrati na prečace.
Dubinski – vajtovski – natopljen tradicionalnim recepturama, ali posložen (ili ispaljen?) po mjeri recentne glazbene produkcije, "Fear of the Dawn" dosad je i najhrabriji i najkonkretniji iskorak Jacka Whitea. Pitanje je samo – iskorak prema čemu točno? Odgovor će vjerojatno nastaviti davati album koji je već u najavi i koji bi trebao biti na neki način (opet vajtovski) komplementaran ovome koji je sve samo ne izraz "straha". Ako je nešto umivenija, mirnija završnica ovog albuma putokaz (a i najave o tišem izdanju to sugeriraju), čeka nas posve drugačija slastica, jedna od onih kakvim nas je počastio sjajnim izdanjem "Acoustic Recordings" iz 2016. Kako bilo, kad je Jack White u pitanju možemo biti sigurni samo u to da ćemo na ovaj ili onaj način posjetiti više minulih desetljeća uz vodiča koji će pritom govoriti suvremenim jezikom, a time i (nastaviti) držati rock podalje od njegova epiloga.
Toni Matošin
/
« Boarding House Reach 
