Under Great White Northern Lights

O kako White Stripes nedostaju. Proteklih deset godina je definitivno prošlo u znaku njih i moram se osvrnuti na budalaste zaključke kojima smo bili bombardirani u medijima – kakav Eminem, Jack White je glazbenik dekade. Radi se o uistinu maestralnom bendu o čijim se live nastupima prenose priče i pomalo je čudno da su se tek sad sjetili izdati live album.

 

No, poklonjenom konju se ne gleda u zube, a poklonili su nam pravog pastuha. 2007. su Jack i Meg obilježavali deset godina svog djelovanja turnejom po malim kanadskim gradovima pri tome sve to snimajući za dokumentarnu i za audio verziju. Vrijeme je to kad Jack White nije bio toliko komercijalan (iako ta riječ zvuči pomalo ružno, sjetite se samo Zero Cola James Bonda) i kad je izašao Icky Thump, posljednji album prije nego su Stripesi zbog Megine iscrpljenosti odlučili zašutjeti.

 

Stripesi nisu bend kod kojeg vizualno znači mnogo više od onog audio dijela pa onaj album dio može stajati sam za sebe. Prikaz je to umješnosti Stripesa da stvaraju čudesa od svojih pjesama i nerijetko nadmašuju originale. Ta umješnost se manifestira kroz razaranje scene, zvuka, glasa i publike, tj. pjesme su uništene i daleko od svoje izvorne forme, ali i dalje zvuče tako prokleto dobro. Whiteov glas također ima svoje uspone i padove (koji se zasigurno događaju jer i njega pokušava uništiti). Blue Orchid recimo i nije onaj falset kakav ste očekivali.

 

Prigovor live albumu je to što je stvoren od ulomaka s više koncerata pa na sekunde (ali ništa više od tog) nedostaje spontanosti, a nije nimalo jasno gdje su pjesme s njihovog možda najboljeg albuma, De Stijl.

 

No, ovi zvukovni kaos i destrukcija su dokaz koliko su Stripesi neograničeni u svojoj kreativnosti. Ako je Meg još uvijek umorna i ovo je konačni pozdrav, nisu mogli otići na bolji način. Ali nadajmo se da je ovo tek mamac zbog kojeg samo želimo još.