Review
Ryley Walker je 26-godišnji folk gitarist i pjevač iz Illinoisa čiji glazbeni izričaj evocira onu usku skupinu folk kantautora koji su s obje strane Bare od 70-ih nadalje reinterpretirali korijensku glazbu angloameričkih bijelaca te čija ostvarenja nikad nisu zastarjela niti izgubila na značaju i utjecaju. No, mladi Walker ima nešto drukčiju glazbenu pozadinu koju je teško ne čuti i osjetiti na njegovim albumima, naročito na prošlogodišnjem 'Primrose Green', i upravo to mu daje dozu originalnosti u bazenu folk legendi u kojem se definitivno zaslužuje nalaziti.
'Primrose Green' ambivalentan je album koji sadrži očite motive (priroda, proljeće i ljeto kao simboli slobode, ljubavi i strasti), no ne nudi jasan mood, već intrigira slušatelja kombinacijom veselih motiva i sviračke tečnosti s jedne te povremene gustoće aranžmana i sirovosti vokala s druge strane. Iako je Walkerovo gitarističko umijeće vrijedno vaše pune pozornosti, njegov glas je među ljućim začinima 'Primrose Greena': povremeno neartikuliran, ponekad lepršav, a ponekad grub, podsjeća na Vana Morrisona, no ne imitira ga, a najviše dolazi do izričaja u intrigantnoj 'Same Minds'.
Ryley je dovoljno vješt gitarist da njegove pjesme imaju izgrađen karakter već samo u aranžmanu glas-gitara. Može nam biti drago što se ipak nije odlučio samo na gitaru kao kolega William Tyler, u čijim smo 'sviranim slikama' posljednji put uživali prije dvije godine u Griču. Možda ga Walker na gitari ne zasjenjuje, no neumorno vježbanje i po 12 sati dnevno apsolutno se osjeti na njegovim snimkama: njegovi prsti sposobni su proizvesti puritanski folk zvuk na 'Primrose Green', 'Hide in the Roses' i 'The High Road', odlupati par dobrih akorada na 'Griffith's Buck Blues' i demonstrirati poznavanje jazza na magičnoj 'Love Can Be Cruel' te 'All Kinds of You', dok se 'Sweet Satisfaction' prsi popratnim instrumentima koji odaju negdašnje Walkerovo sudjelovanje na čikaškoj free jazz/noise sceni.
Ako je ključ uspjeha u bavljenju ovom vrstom glazbe odvesti slušateljstvo na 'put u nepoznato', 'Primrose Green' je svakako uspio album, što su potvrdile i sjajne kritike pokupljene diljem Zapada. Vrhove godišnjih lista Ryleyjev drugi studijski album ipak nije vidio vjerojatno zbog osjetljivog terena na kojem se nalazi (Tim Buckley i Nick Drake su nezaobilazna usporedba), no ne vjerujem da je to bio njegov cilj; prije će biti da nas je htio uvjeriti da dobra glazba uvijek dozvoljava nove kvalitetne interpretacije te da nam je dozvoljeno njegovati i podržavati kantautorsku i folk scenu koja, naročito u SAD-u, ali i kod nas, nezaustavljivo buja.
Filip Katić
/
