Review
Izdan početkom 2022. godine, u vrijeme jenjavanja pandemijskih ograničenja, „Dawn FM” je peti studijski album ovog kanadskog umjetnika. Kako mu je prethodnik „After Hours” izdan paralelno s početkom sveprisutnih restrikcija, ostali smo zakinuti za pravu koncertnu promociju jednog od najboljih albuma godine. No i tome se Abel Tesfaye dosjetio tako da je plan za ovu godinu bila promocija oba albuma pod dovitljivim i ambicioznim nazivom „After Hours til Dawn Tour”. Međutim, opet je došlo do nepredviđenih okolnosti, pucanja glasa, otkazivanja suradnika, problema s pružateljem internetskih usluga i sl., tako da je za sad odrađen samo dio američke turneje. Europski dio turneje, ponovo čeka neka bolja vremena.
No kako reče The Weeknd: „If the last record is the After Hours of the night, then The Dawn is coming". A ta zora novog dana čuje se na ovom konceptualnom albumu „Dawn FM”, zamišljenom kao program distopijske radio stanice na frekvenciji 103,5 FM. Radio postaja uglavnom pušta retro dance i synht pop glazbu s primjesima funka, disca i new wavea. Radio naravno ima svog radijskog voditelja, reklame i đinglove. A vi se kao slušatelj nalazite možda u automobilu u nekoj gradskoj gužvi. Ili možda u tunelu Učka ili Sv. Rok. Promet stoji, radio svirucka, a vi čekate svoj izlazak iz tunela. Samo što izlazak iz tunela i kretanje prema svjetlu predstavlja odlazak u smrt.
Abel Tesfaye kaže da je ovaj album drugi dio trilogije koja je započeta s „After Hours”. Radijska stanica „Dawn FM” predstavlja čistilište. The Weeknd je za radijskog voditelja pozvao svog zemljaka i prijatelja Jim Carreyja koji ima dosta veliku ulogu pripovjedača albuma. Na albumu slušamo i monolog emisiju Quincy Jonesa. Sve skupa zvuči prilično uvjerljivo i doista imate osjećaj kao da ste na valovima neke komercijalne radio postaje sa svim tim prekidima, uletima voditelja i svemu onome što fino stane između dvije reklame. Program baš tamo negdje po sredini postane onako, više zamoran i dosadan kad uleti kombinacija Rilkeove Devinske elegije i reklame za „After Life” koji će možda biti završni dio trilogije?
Iako je od izdavanja albuma prošlo sad već dosta vremena, teško je reći da je ovaj bolji od prethodnika. Čak štoviše, slušajući pjesme po redu kako su zamišljene u kreativnom nervu umjetnika mogu vam promaknuti sasvim dobre pjesme i pamtljivi refreni. Zapravo, puno je bolje kada slučajno naletite na neki biser s albuma. Na nekoj drugoj radijskoj postaji, u klubu, na internetu i slično.
Do danas su s albuma skinuti singlovi „Sacrifice”, „Out of Time” i „Less Than Zero” koja je možda i najbolji singl. Naravno, nije zaboravljen ni „Take My Breath” koji je objavljen davno prije izlaska albuma i koji od onog davnog prvog slušanja još uvijek nije sjeo kako treba. Svoje video spotove imaju i pjesme „Gasoline” i „I Heard You're Married”, od kojih je ova zadnja u glazbeno kritičarskim krugovima ocijenjena kao najlošija na albumu zbog iznimno lošeg doprinosa Lil Waynea u njegovom liričkom repanju.
Što se tiče produkcijsko aranžerskog doprinosa, oko toga nema ni najmanje dileme, sve je odrađeno na najvišim mogućim razinama te nema mjesta bilo kakvim viškovima, manjkovima ili nečem što bi zvučalo prazno. Na to smo kod Weeknda ionako navikli. A kada mu se pridruže OPN i Max Martin visoki standardi su zajamčeni.
Ostaje nam još samo da konačno doživimo i to koncertno iskustvo pa da napokon imamo punu predodžbu o jednoj od najvećih zvijezda suvremene glazbe.
Ivica Šćukanec
/
« After Hours 
