Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2015
Format Albumi
Vrsta / Contemporary Pop/Rock
Dodano Četvrtak, 16 Travanj 2015
Žanr Pop-Rock
Length 42:54
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2015
Država Europa
Etiketa Capitol Records
Catalog Number 0602547215239
Edition details Objavljeno: 7.4.2015.; produkcija: Brian Wilson i Joe Thomas, početak 2013. - studeni 2014., California (Ocean Way Recording, Tomorrow Labs, Wet Dog, Stereotrain i Mix This!), Tennessee (Grand Victor Sound Recording) i Illinois.
Tags Capitol Brian Wilson Joe Thomas

Review

Brian Wilson možda jest na svom već više od pola stoljeća dugom kreativnom putu potvrdio cijeli niz klišeja što prate glazbene genijalce, od hipersenzibilnosti i labilna psihičkog zdravlja preko pretjerivanja s narkoticima do u tom lancu neizbježnih stvaralačkih crnih jama, ali ostaje i nešto što ga razdvaja od stereotipa – on je, naime, od početka do danas svoj genij upregnuo u okvirima kanona pop-glazbe, u žanrovima omiljenim među širim slušateljskim masama i medijima, u sazvučjima koja slabo trpe ekstravagancije i fetiše na provokaciju. Kao što je daleko lakše napisati ili snimiti "crnjak" nego uistinu dobru komediju, tako je lakše biti i "opičen" i "lud", "progresivan" i "provokativan" na rubnim dijelovima industrije i na alternativnijim frekvencijama nego u samom srcu uhodanog, srednjostrujaškog mehanizma. Wilson je bio i ostao baš jedna od tih rijeđih "zvijerki", djelujući u zadanim i milozvučnim formama, ali samo da bi unutar istih postavljao nove standarde i širio naizgled nesavitljive okvire. Legendarni singlovi The Beach Boys, a pogotovo album "Pet Sounds" danas su punokrvna remek-djela popularne/rock glazbe, a kao nadahnuće ih navode i najzagriženije "alter-face".

Doduše, teško se oteti dojmu da je revolucionarnost Brianova notnog pisma sagorjela još tamo negdje krajem šezdesetih s odustajanjem od projekta "Smile", ali i sve ono što je radio od tada do konačnog oživljavanja tog projekta i, samim tim činom, vlastite mu autorsko-izvođačke, pa i duhovne katarze i pomirenja, bilo s matičnim bendom, bilo samostalno, u pravilu je bježalo brojnim mu kolegama, makar lakoćom ako ne i čistom kvalitetom. Zato mi je posebno drago bilo čuti novi album The Beach Boys u novom mileniju – "That's Why God Made the Radio" iz 2012. nije postao zakašnjelo remek-djelo, ali je (p)ostao snažan, izrazito vitalan epilog i još jedan dokaz bezvremenosti, koju je Wilson kao etiketu svom glazbenom radu stekao još prije pola stoljeća. Zato njegov najnoviji samostalni album, baš kao i prethodne mu – neuatorske – zbirke "In the Key of Disney", gdje je prepjevao teme iz Disneyevih legendarnih crtića, i "Brian Wilson Reimagines Gershwin", gdje se prihvatio obrada standarda američke glazbene ikone i vlastitog velikog uzora Georgea Gershwina, ne treba niti ima smisla iščitavati u okvirima recentne diskografije i strujanja. "No Pier Pressure" je naprosto Brian Wilson, a on je pak glazba izvan vremena, snažno uronjena u neku neodređenu prošlost, da, ali u svakoj svojoj pori okrenuta u jednako neodređenu budućnost.

Na žalost, to ne znači nužno da je "No Pier Pressure" odličan album. A to ne govorim zbog dueta, odnosno, suradnji kojima je album osut a koje su još u najavi bile predmet negodovanja, pa čak ni zbog produkcije koja je (možda nužno) uzela za pravo korigirati Brianov vokal (čovjeku je ipak preko sedamdeset godina, a čistoća i zahtjevne vokalne dionice uvijek su bile odlike njegova pjevanja i "slaganja" vokala). Govorim to nakon opetovanih slušanja i traženja svih onih odlika maestrova rukopisa koje se ovdje ističu tek u kontroliranim erupcijama te zbog dojma beskrvnosti kojeg ostavlja bar dio materijala. Doduše, tim dojmovima možda su upravo i pridonijele prethodno spomenute suradnje i produkcija…

Izvorno zamišljen kao novi album The Beach Boys, nastavak "That's Why God Made the Radio", "No Pier Pressure" se nakon novog razlaza članova benda pretvorio u novi solo album na kojem su predviđeni brojni dueti, od nostalgičnih She & Him i country-pop uzdanice Kacey Musgraves do Lane Del Rey i Franka Oceana, a u jednoj fazi čak i Jeffa Becka. Brian se očito odlučio malo igrati i primiti transfuziju svježe krvi a da ne odmakne od vlastitih receptura. Ta kontrola je i dovela do odustajanja od svih ovih potonjih imena, ali upravo su preostali dueti, osim slatko-nostalgične "Guess You Had to Be There" otpjevane s uistinu obećavajućom Kacey Musgraves (njezin album "Same Trailer Different Park" u samom je vrhu country-pop produkcije zadnjih godina), možda ipak ostali najveći uteg, odnosno, umrtvljujuća doza albumu. Dosta je poslušati duet sa Zooey Deschanel iz She & Him, "On the Island", koji je imao sve preduvjete da bude i središnji komad zbirke, ali se izgubio u mlitavosti kojom odiše. Postavljanje pak sintetički plesne "Runaway Dancer", dueta sa Sebuom Simonianom iz synth-pop dua Capital Cities, na gotovo sam početak albuma, odmah iza uvodne, tipično vilsonovske minijature "This Beautiful Day", možda je i najupadljivija greška na "No Pier Pressure", jer pjesma prije zvuči poput kakvog remiksa neke od pjesama The Beach Boys iz osamdesetih nego kao materijal za start dobrog albuma.

Srećom, takav se glazbeni recept nije ponovio na albumu. Da, "Special Love" (duet s kantautorom Peterom Hollensom umjesto s predviđenim Frankom Oceanom) također pati od slabijeg protoka krvi, kao što je "Don't Worry" svjetovima daleko od gotovo istoimenog klasika The Beach Boysa, ali osluhnemo li pažljivije sve ono što se pretače oko tih manje uspjelih pjesama, moći ćemo naći prave dragulje što jednako bježe sadašnjosti koliko i prošlosti i budućnosti. "Whatever Happened", otpjevana s bivšim kolegama iz benda, Alom Jardineom i Davidom Marksom, pravi je dašak nostalgije u tipično vilsonovskom ruhu, a tu crtu prate i u istom sastavu realizirana "The Right Time" te samo s Jardineom otpjevana "Tell Me Why" i poletna "Sail Away", na kojoj im se pridružio još jedan nekadašnji bendovski kolega, Blondie Chaplin. Svjestan sam da, kad kažem da su vokali ovdje puno uvjerljiviji i skladniji nego na duetima s mlađim kolegama, zapravo navijam za koncept The Beach Boys, ali finalni rezultati su, mislim, prilično jasni – to je naprosto ta poznata čarolija, dobitna kombinacija pred kojom su se toliki klanjali.

No, da prijeđemo i preko toga, najsnažnije skladbe na "No Pier Pressure" baš su Wilsonove posve solističke točke. Instrumental "Half Moon Bay" čarobno je sugestivan komad autora dragulja s "Pet Sounds" i "Today!", melankoličan protok kroz žanrove i vrijeme, dok je zaključna "The Last Song" istinski vrhunac albuma i najdirljivije Brianovo svjedočanstvo još od reanimacije projekta "Smile" prije desetak godina. Kad bi, nekim nesretnijim spletom okolnosti, to uistinu ostala njegova posljednja pjesma, bio bi to snažan, trncima nabijen epilog jednog impresivnog stvaralačkog puta.

Podcrtano na kraju, "No Pier Pressure" čudno je djelo nikad, zapravo, posve "ne-čudnog" autora. Neki su čak izašli s teorijom kako je sam Wilson imao vrlo malo udjela u konačnom oblikovanju albuma. Volio bih vjerovati da neke ustupke jest radio, ali prije će biti da je jednostavno odlučio odjedriti svojim brodom još malo dalje od plaže, još malo dalje od sigurnijih luka, malo više otvoren prema pučini, prema naprijed, a ipak pun uspomena i jeke "bolje" prošlosti. Dobar je to album, kad već nije odličan, opterećen nekim čudnim zaokretima i prečacima, ali i posut novim malim remek-djelima pjesmarice koja je toliko zadužila popularnu kulturu da joj je teško (pred)vidjeti dostojnu kodu.

Toni Matošin

Hits 1182
In the Key of Disney « In the Key of Disney Brian Wilson Albumi Kronologija Brian Wilson and Friends » Brian Wilson and Friends

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42