Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2009
Format Albumi
Vrsta Alternative rock / Singer-songwriter / Baroque Pop / Chamber Pop
Dodano Subota, 19 Ožujak 2011
Žanr Pop-Rock
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2009
Država SAD
Etiketa Decca
Edition details Producenti: Bradley Kaplan, Barry Taylor, Paula Quijano, George Scott. Datum objave: 22.09.2009. Snimano: 27.08.2007, Pabst Theater, Milwaukee, Wisconsin, SAD
Tags

Review

Kad prvi put zavrtite ovaj album, čini vam se da pred vas unaprijed postavlja određene zahtjeve koje morate ispuniti, nazovimo ih preduvjeti da bi uopće donekle mogli uživati u njemu. Ti preduvjeti su slijedeći: morate bar malo voljeti operu, morate voljeti live albume i morate biti liberalni (ali stvarno liberalni, ne samo u licemjernom politički korektnom smislu) po pitanju homoseksualnosti. S obzirom da je jedini od navedenih preduvjeta koje ja zadovoljavam, bar tako smatram, liberalnost, začudila sam se koliko mi je ovaj album ipak prirastao srcu.

Preduvjet jedan: zašto opera? Zato što je to, uz kabaret, broadwayske mjuzikle i zvukove staroga Hollywooda osnovni inspiracijski izvor za glazbu Rufusa Wainwrighta. Kad se sve to pomiješa sa njegovom izloženosti i naklonosti pop glazbi, ono što dobijemo nazvano je mini pop operetama ili poperama, a u osnovi je dosta klasična, bogato orkestrirana baroque-pop forma. Preduvjet dva: zašto live albumi? Na glupo pitanje još gluplji odgovor - ovo je live album snimljen za vrijeme njegovog nastupa u Pabst Theateru u Milwaukeeju 27. kolovoza 2007. godine, sa materijalom koji se u ogromnoj većini temelji na njegovom posljednjem studijskom albumu Release The Stars iz iste te godine. Preduvjet tri: zašto liberalnost po pitanju homoseksualnosti? Odgovor je opet i više nego očit - Rufus Wainwright je "izašao iz ormara" već u vrlo ranim tinejđerskim godinama. Osim toga, ima zaista živopisnu biografiju. Dio je prilično slavne glazbene obitelji - sin folk kantautora Loudona Wainwrighta Trećeg i Kate McGarrigle i stariji brat sada već prilično poznate Marthe Wainwright. Od djetinjstva je njegov život bio sve samo ne miran - roditelji su mu se rano razveli, a već sa trinaest godina nastupao je na obiteljskim turnejama. Sa četrnaest je bio brutalno napadnut, silovan i pretučen, što ga je navelo da slijedećih sedam godina provede u celibatu, a nakon toga se, po vlastitim riječima, prepusti promiskuitetnom ponašanju. Zaradio je i ovisnost o crystal methu, zbog koje se 2003. godine prijavio u rehabilitacijsku kliniku, i otad ne želi više informirati javnost o tome koliko je čist i trijezan.

Rufus Wainwright
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Ako uzmemo u obzir sve te činjenice iz njegova životopisa, ispada da Rufus Wainwright uopće nije provokativan umjetnik. Nemojte krivo shvatiti, par pjesama s ovog albuma držat će ga na sigurnoj udaljenosti od U.S. Christian Chartsa, a par odabaranih linija teksta bilo bi sasvim dovoljno da se nađe na nekom glazbenom ekvivalentu Index Librorum Prohibitoruma. Nasreću, takvi indexi više ne postoje i više ne živimo u baš toliko mračnim vremenima. Osim toga, koliko god Rufus ne izbjegava sve te svoje „sočne“ biografske odrednice, toliko ih ni ne potencira – tretira ih sasvim ravnopravno s ostalim, sasvim neprovokativnim temama koje se pojavljuju u pjesmama. Te su pjesme sve odreda besprijekorno komponirane – čini se da je genetika odradila svoje jer je on rođeni kantautor koji stvara nevjerojatnom lakoćom, koristeći svoje multinstrumentalno umijeće, dar za poeziju i izuzetan vokal. Na ovome albumu zaista nastupa u maniri jednoga Sinatre i uspijeva prateći rock bend i orkestar u potpunosti ostaviti u drugome planu, iako oba fenomenalno odrađuju svoj posao. Njihovo muziciranje zapravo samo stvara kompleksnu, bogato teksturiranu podlogu za samoga Rufusa, i pop svijet zaista može biti zahvalan na tome što se nije odlučio za karijeru opernog pjevača. Njegov bariton je nevjerojatno moćan i čist, s bojom koja bi se na momente mogla usporediti s Thomom Yorkeom kad ispadne iz falsetta. Osim toga, zaista emotivno izvodi ionako vrlo emotivne pjesme, što je posebno lagano detektirati u vrhuncima albuma – Going to a Town, Rules and Regulations, If Love Were All te Not Ready to Love i Slideshow koje su zalijepljene jedna za drugu za potrebe ovoga live nastupa. Te pjesme ujedno i najbolje predstavljaju samoga Rufusa, koji, kao i svi mi, ne želi biti usamljen, želi biti voljen, ne želi da ga se osuđuje, želi oprost za krive poteze, ne želi biti trpan u stereotipne okvire i jednostavno želi živjeti i pustiti druge da žive. Sve u svemu, ako imate dovoljno strpljenja da se posvetite ovome albumu otkrit ćete da se svi preduvjeti postepeno modificiraju ili nestaju. Ispada da ipak ne morate voljeti operu, morate samo voljeti kvalitetnu glazbu, ne morate toliko voljeti live albume da bi ipak mogli cijeniti izvrstan nastup uživo i najviše od svega, ne morate toliko biti liberalni koliko jednostavno humani i suosjećajni.

Ipak, ono što će na kraju predstavljati preveliku barijeru za određeni dio publike je zasigurno izuzetno klasičan i tradicionalan zvuk ovoga albuma, kao i općenito Rufusova opusa koji je potpuno izvan svih tekućih glazbenih događanja i trendova. Ovaj album će vam se stoga ili svidjeti ili ne svidjeti samo na osnovu vašeg vlastitog ukusa, a odavno smo svi naučili da su ukusi nešto o čemu baš i nema smisla mnogo raspravljati.
 

Danaja Glavičić

Hits 1196
Rufus Wainwright Albumi Kronologija All Days Are Nights: Songs for Lulu » All Days Are Nights: Songs for Lulu

Posljednje recenzirano - Jazz