Review
Povodom stote obljetnice rođenja karizmatične Billie Holiday, jedna od najvećih jazz vokalistica današnjice, Cassandra Wilson izdala je tribute album „Coming Forth by Day“. Iako je Cassandrina osebujnost i kvaliteta neupitna, zanimljivo je kako je upravo ovim tribute albumom u čast vanserijske Billie Holiday na poseban način pokazala svoju pjevačku i interpretatorsku autentičnost.
Ove dvije jazz umjetnice zapravo uopće ne povezuje sličan izražaj i stil, pa iako nerado, ipak priznajem da sam pomalo s nevjericom stisnula play, očekujući Cassandru Wilson u klasičnom „pokušaju“ interpretacije Billie Holiday. Moj strah od razočarenja u Cassandrinu interpretaciju emocija koje Billie tako uvjerljivo i iskreno još i danas upisuje u srca slušatelja raspršio se već s prvom pjesmom na albumu, melankoličnom i meni osobito dragom Don't explain. Neočekivano ju je najavio slajd na gitari s kojim je odmah bilo jasno da se zapravo radi o jednoj zaista zanimljivoj reinterpretaciji. Osim potpuno drugačije, a opet tako vjerodostojne emocije u fantastičnom vokalu Cassandre Wilson, highlight ove sjajne pjesme je svakako i delikatni saksofon solo mladog Robbya Marshalla koji je samo dio nevjerojatne ekipe glazbenika na albumu. „Comming Forth by Day“ je album na kojem Cassandra uopće ne pokušava pjevati kao Billie, već rekla bih, s puno suosjećanja i ljubavi pjeva o Billie kakvom je vidi.
Uz iznimnu Cassandru, na albumu je radila interesantna kombinacija glazbenika koji dolaze iz jazzerskih i rockerskih krugova. Osim glazbenika koji su inače dio banda Cassandre Wilson za ovakav album zaslužni su i eklektični Van Dyke Parks, koji je radio dio aranžmana, Nick Zinner iz Yeah Yeah Yeahs i T Bone Burnett na gitarama, kao i Thomas Wydler i Martyn P. Casey iz The Bad Seeds na basu i bubnjevima. No, jedan od njih je ipak čitavoj priči dao neponovljiv i zaista poseban štih, radi čega je ovo izdanje nešto sasvim drugačije od svega što ste dosada čuli, barem kada govorimo o tribute albumima i jazz standardima, a to je Nick Launy. Ovaj uspješni post-punk producent i skladatelj, poznat po suradnjama s bandovima kao što su Nick Cave and the Bad Seeds i Arcade Fire dao je pjesmama Billie Holiday jednu sasvim drugu boju, žanrovski se odmičući od zvuka kakav bi se na ovakvom albumu imao za očekivati.
Mračnu i atmosferičnu Billie's Blues, kao drugu stvar na albumu slijedi Crazy he Calls Me, koja zvukom nadrealno baca iz prošlosti u budućnost, iako blueserski sjajna, gotovo je neprepoznatljiva u ovom čudnovatom aranžmanu. Nakon You go to my head dolazi možda najtužnija interpretacija sjajne All of me koju sam ikada čula. Zatim, The way you look tonight, poznati standard koji u Cassandrinoj mekoj i ranjivoj interpretaciji, iako toliko puta prepjevan zrači jednom sasvim posebnom energijom bez trunke patetike. Kao peti broj na albumu našla se duboko mračna, pomalo psihodelična reinterpretacija pjesme Good Morning Heartache. Glazbeno putovanje kroz emocije i doživljaje Billie Holiday nastavlja se s What a Little Moonlight Can Do i These Foolish Things. Tu je i Strange Fruit, koju je Wilson ipak imala potrebu uvrstiti na ovaj album, kao protest protiv rasizma. Zanimljivo je koliko je njena verzija manje dramatična od originala, a slijedi je I'll Be Seeing You, nježna i naivna, pretposljednja pjesma na albumu te ujedno i posljednja obrada.
„Coming Forth by Day“ donosi jedanaest sjajnih reinterpretacija, a posljednja pjesma na albumu je jedini original, znakovitog naziva „Last song (For Lester)“. Napisala ju je Cassandra Wilson inspirirana pričom o smrti Lestera Younga, prijatelja i bliskog glazbenog suradnika Billie Holiday, koja nikada nije uspjela pjevati na njegovom sprovodu, iako je čuvši tužnu vijest odmah doputovala u SAD iz Londona. Nažalost, tom joj prilikom nije bilo dopušteno pjevati. Tada je i predvidjela svoju vlastitu skoru smrt, preminuvši samo četiri mjeseca nakon njega.
„Coming Forth by Day“ je album na kojem možete čuti zaista osebujne i fantastične reinterpretacije glazbene ostavštine Billie Holiday, koji upravo svojom posebnošću na pravi način i slavi neponovljivost ove velike dame jazza.
Katarina Funarić
/
« Silver Pony 
