Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Bob Mauld

Teško je zamisliti kako bi se razvijao alternativni rock od 80-ih nadalje da nije bilo trojice sramežljivih, ali odlučnih i glasnih mladića koji su okupili sastav Hüsker Dü na izmaku 70-ih te u idućih devet godina evoluirali u jedan od najutjecajnijih u povijesti američkog rocka. Ponajveći je obol tome dao gitarist, pjevač i autor Robert Arthur ‘Bob’ Mould, koji je, nakon raspada Hüsker Dü, uspješno nastavio glazbenu karijeru koja traje do danas. Njegova karijera broji, između ostalog, 13 samostalnih studijskih albuma, šest sa Hüsker Dü te tri (računamo li i EP) s bendom Sugar.

Hüsker Dü su 1979. osnovali Mould, Grant Hart (bubnjevi, vokal, autor pjesama) i Greg Norton (bas, back vokali). Nakon dvije godine skupljanja iskustva diljem SAD-a odlučili su snimiti svoj nastup na domaćem terenu, u Minneapolisu, te izdati ga pod nazivom ‘Land Speed Record’. Album je tipičan hardcore punk uradak s očitim utjecajima flagship sastava poput Black Flag i Minor Threat. Još dvije godine prošle su prije nego što su Hüsker Dü snimili svoj studijski prvijenac. ‘Everything Falls Apart’ izdan je preko SST Records, kuće idola benda Grega Ginna (Black Flag), a stil pjesama nije se previše promijenio – bilo je važno samo sve odsvirati što brže. Dvanaest pjesama stalo je u malo više od 19 minuta, a ‘Punch Drunk’ je s 29 sekundi bila najkraća među njima.

Znakovi polaganog sazrijevanja benda vidjeli su se već na EP-u ‘Metal Circus’ iz 1983. godine, naročito na mračnoj ‘Diane’, koju potpisuje Hart. Mouldov stil sviranja gitare na toj pjesmi nagovijestio je zaokret u glazbenom izričaju benda, koji će godinu kasnije izdati svoje do danas najpoznatije djelo, dvostruki album ‘Zen Arcade’.

Bob Mould je nakon ‘Metal Circus’ najavio kako će bend ‘napraviti nešto što još nitko nije’. Trojac je skupio glave i u nekoliko mjeseci 1983. skladao 23 pjesme u formi hardcore opere, čija priča prati tinejdžera koji bježi od kuće i svoje nesređene obitelji samo da bi shvatio kako je ‘vani’ još gore. Na kraju priče protagonist shvaća da je cijeli bijeg bio samo san. Polovicu pjesama na albumu samostalno potpisuje Mould, a među njima je mračna i emotivna ‘Broken Home, Broken Heart’. ‘Zen Arcade’ zbog nerazumijevanja SST-a zaustavljen u pokušaju osvajanja američkog tržišta, no s godinama je ipak stekao status underground dragulja.

Ipak ništa nije moglo zaustaviti plimni val koji su stvorili Hüsker Dü s ‘Zen Arcade’, a nastavili s ‘New Day Rising’, koji je zaista označio ‘novi dan’ za grupu. Dok su otvaranje i zatvaranje albuma još podsjećali na stari Hüsker Dü, Bobove pjesme poput ‘I Apologize’ te naročito ‘Celebrated Summer’ predstavili su melodioznost i vještinu skladanja kakvu njihova publika još nije imala prilike čuti. Album je donekle prepoznat još u vrijeme kad je izašao, no tek je u 21. stoljeću dobio status kakav zaslužuje te je dio lista najboljih albuma svih vremena u svim važnijim glazbenim magazinima.

Najbolju godinu u karijeri benda okrunio je ‘Flip Your Wig’, studijski album koji je objavljen samo osam mjeseci nakon ‘New Day Rising’. Bend je njime sasvim sa sebe skinuo ruho hardcore benda te se pretvorio u hitoidnu power-pop mašinu. Najbolji trenuci na albumu svakako su prve tri pjesme, među kojima su i dvije Bobove, naslovna i mini hit ‘Makes No Sense At All’. Mould je izjavio kako mu je stvaranje ovog albuma bilo najbolje provedeno vrijeme u Hüsker Dü – nažalost, glazbeno rivalstvo i osobni animozitet između njega i Harta otada su samo rasli.

Nagli uzlet Hüsker Dü s tri sjajna albuma u godinu dana nije mogao proći nezapaženo. Warner Brothers su ih vrbovali još uoči ‘Flip Your Wig’, no bend je obećao SST-u taj album te je prvi major label album grupe 1986. postao ‘Candy Apple Grey’. Hartov skladateljski talent na tom je albumu već opasno zaprijetio Mouldovom: oba singla su bili Hartovi uratci. Jedan od njih bio je po mnogima ‘labuđi pjev’ benda, ‘Don’t Want to Know If You Are Lonely’ s nekim od najboljih gitarskih dionica Bobove karijere.

Kemija unutar benda kroz godinu dana se nepopravljivo narušila te je posljednji album grupe ‘Warehouse: Stories and Songs’ bio ogledalo toga. Mould i Hart su prepolovili autorske dužnosti na dva jednaka dijela te naposljetku sa muzikalno sve lošijim i nezainteresiranim Nortonom snimili 20 pjesama na dvije ploče. Mould je kasnije rekao kako mu se na tom albumu najviše sviđa – omot. Ipak, ‘Warehouse’ nije bez svojih aduta, a među njima je svakako sjajna ‘Ice Cold Ice’. Naredne godine uslijedio je neizbježni kraj: bendov mladi menadžer David Savoy počinio je samoubojstvo, zbog čega su krivnju osjećali članovi benda, a bend je potrajao još nekoliko mjeseci sve dok Hartova ovisnost o heroinu nije prevladala. Hüsker Dü se više nikada nisu okupili, samo su jednom prilikom Mould i Hart zajednički izveli dvije pjesme Hüsker Dü na dobrotvornom koncertu.

Mnogo se toga promijenilo u životu Boba Moulda prije nego što je nastavio sa svojom karijerom, ovog puta samostalno. Kreativna iznemoglost, turbulencije u privatnom životu i preseljenje na farmu su podjednako utjecale na stvaranje prvog albuma nakon raspada Hüsker Dü. Bob je ubacio u nižu brzinu i stvorio ‘Workbook’, kolekciju mnogo nježnijih i sporijih pjesama od onih iz bivšeg benda. Najveće iznenađenje je poznavateljima njegovog rada bila ‘See a Little Light’, pop uradak kojeg je dodatno proslavilo pojavljivanje u seriji ‘Buffy – ubojica vampira’.

Albumom ‘Workbook’ Mould je uhvatio kreativni zalet koji je potrajao nekoliko godina: na drugi solo album se nije trebalo dugo čekati, svega 13 mjeseci. ‘Black Sheets of Rain’ bio je daleko mračniji od svog prethodnika i više je sličio Bobovim uratcima iz vremena Hüsker Dü. Mračne, teške, bučne i nerijetko duge skladbe s ovog albuma izvršile su ogroman utjecaj na ‘mjehur’ grunge pokreta koji se upravo spremao puknuti. Eddie Vedder, koji u to vrijeme još nije ni stigao u Seattle, u vokalnom smislu također mnogo duguje Bobovom načinu pjevanja na ovom albumu.

Iako nam se danas prva dva samostalna Mouldova albuma čine vrlo slušljivima, a i kritika ih iznimno cijeni, njihov autor i dalje nije imao komercijalnog uspjeha s njima (‘Black Sheets of Rain’ je dosegao tek 123. mjesto Billboarda). Rezultat toga bilo je puštanje Boba s rostera Virgin Records. No, to nije moglo zaustaviti Moulda te je ubrzo okupio bend Sugar s basistom Davidom Barbeom te bubnjarem Malcolmom Travisom. ‘Copper Blue’ je izdan u proljeće 1992. te uspješno promoviran ponajviše zahvaljujući izdavaču za UK i europsko tržište, Creation Records (kasnije poznati kao izdavači Oasis). Za NME-ov album godine je Pete Townshend rekao kako ga ‘ne može prestati slušati’, a upravo je utjecaj velikog glazbenika iz The Who najprepoznatljiviji na ovom albumu.

Šest pjesama s EP-a ‘Beaster’ je skladano i snimljeno kad i one s ‘Copper Blue’, međutim, to je ponovno bio set mračnijih i gušćih te intimnijih skladbi kojima nije bilo mjesto na komercijalnijem debiju grupe Sugar. Izdane su stoga godinu kasnije u formi EP-a te su ponovno sjajno prihvaćene, a Melody Maker je pisao kako su ‘pjesme s ‘Beastera’ bolje za slušanje glasno preko slušalica nego uživo’, što nije bila česta opaska te 1993. godine.

Pokazalo se da je treći studijski uradak Sugar i njihov posljednji: ‘File Under: Easy Listening’ ili skraćeno ‘FU:EL’ pomirio je pop kvalitetu ‘Copper Blue’ s povremenim mračnijim izletima s ‘Beaster’. No, komercijalni uspjeh i dalje nije bio na vidiku, a Bob Mould je, iz tih ili nekih drugih razloga, odlučio raspustiti grupu i ponovno stvarati pod vlastitim imenom.

Mouldov eponimni album prozvan je ‘Hubcup’ i donio je nešto drukčiji zvuk nego njegovi dosadašnji post- Hüsker radovi. Iako je na album uvrštena pjesma nedvosmislenog naziva ‘I Hate Alternative Rock’, Bob je izričajem pokazao kako je spreman slijediti aktualne trendove u glazbi – te 1996. je to bio danas često ismijavani pravac post-grunge. U vrijeme kad se činilo da rock neupitno odumire, ‘Bob Mould’ je bio vrlo solidna kolekcija pjesama s kojom njen autor ipak i dalje nije uspijevao izaći iz sjene svojih mnogo slavnijih vršnjaka te, još važnije, sljedbenika.

Nakon gotovo 20 godina burne karijere, Bob Mould se zasitio napornog ritma skladanja, snimanja i turneja s minimalno stanki te je svoj sljedeći album prigodno nazvao ‘The Last Dog and Pony Show’. Jednako tako, odlučio je kako će mu turneja povodom izdavanja tog albuma biti posljednja s ‘električnim bendom’. Odustajanje od rocka i sve veća fascinacija elektronikom već se ovdje nazirala, ponajviše na pjesmama ‘Reflecting Pool’ i ‘Megamaniac’.

Malo je diskografskih ostvarenja u karijeri Boba Moulda koja se u ovom pregledu mogu preskočiti. Među njima su izleti u svijet elektronske glazbe ‘Modulate’ (2002.) te projekti LoudBomb i Blowoff sličnog izričaja. Između tih ostvarenja ugurao se ‘Body of Song’, njegov prvi pretežno rock album u sedam godina. No, na njemu Mould još nije raskrstio s elektronikom, iako je drugi dio albuma najavio njegov ‘povratak korijenima’.

Tri godine nakon ‘Body of Song’, Mould je skladao možda i najzrelije djelo karijere, album ‘District Line’. No najzrelije ne znači i najbolje, s obzirom da se još uvijek mučio pri odlučivanju koji će izričaj prevladati na novom studijskom uratku. Dugogodišnjim fanovima je bilo drago što je disco konačno umro na ‘District Line’, barem što se Bobovog opusa tiče, no njegova je fascinacija vocoderom bila čak i prisutnija nego na ‘Body of Song’. Najljepši trenutak albuma stoga ostaje ‘Walls in Time’, otpadak s gotovo 20 godina starijeg solo debija, ‘Workbook’.

‘Life and Times’ je označio puni povratak Boba Moulda u rock’n’roll formu. Kladim se da najžešća Bobova glazba još od ‘Hubcupa’ dosta duguje činjenici da je te 2010. dovršavao svoje memoare (izdane naredne godine pod nazivom ‘See a Little Light: The Trail of Rage and Melody’) u kojima se prisjećao burnih početaka i zvučnih napada koje je vršio u bendovima Hüsker Dü i Sugar. Nema sumnje, radilo se o ponajboljem albumu ovog autora još od dana provedenih u Sugar.

Spomenuta biografija je bila vani, reklo se mnogo toga mnogim ljudima, a Bob Mould je valjda shvatio da više nema što izgubiti vraćanjem u ono što najbolje radi: glasan, brz, odrješit punk rock koji je bitniji i od života samog (barem za njega). Čak je neslužbeno oformio treći trio karijere, koji je aktivan do danas: uz njega su instrumente u ruke uzeli Jason Narducy (bas) i Jon Wurster (bubnjevi). Rezultat svega je ‘Silver Age’, za mnoge kritičare najbolji samostalni album Mouldove karijere.

Mouldov povratak u mlađe dane nastavio se donedavno njegovim posljednjim studijskim uratkom, ‘Beauty & Ruin’. Ovdje Bob nije samo brz i žestok, nego na trenutke i ljut – kao nekada na ‘Zen Arcade’ i ‘New Day Rising’. ‘Beauty & Ruin’ kolekcija je pjesama među kojima najdulja jedva prelazi četiri minute i pomoću kojih se njihov autor miri s vlastitom prošlošću te pokušava vratiti emocionalnu ravnotežu u svoj život i, naravno, svoje umjetničko stvaralaštvo.