S dolaskom novog tisućljeća u popularnu glazbu na mala se vrata ponovno uvukla DIY-filozofija, kao i ona ‘manje je više’. Duo iz američkog Akrona u Ohiu, The Black Keys, u potpunosti su usvojili te dvije filozofije, a potonja se ujedno manifestirala i u kvantitativnom smislu veličine benda. Hipsteri-entuzijasti, mogli bi ih nazvati, kad iza cijele priče ne bi stajao - kronični nedostatak novca. A ni izraz ‘hipster’ u to vrijeme nije bio naročito raširen. Danas su The Black Keys dio ‘rock panteona’, no njihov put do uspjeha klasičan je primjer puta ‘per aspera ad astra’.
S obzirom na to da ih je poznati glazbeni časopis NME proglasio najboljim novim bendom u Britaniji, The Fratellis su s razlogom proglašeni glavnim škotskim izvoznim proizvodom.
Iako u početku njihove pjesme nije željela vrtjeti niti jedna radijska ili televizijska postaja, Flogging Molly danas su, uz U2, najuspješniji irski izvođači. Naime, njihov četvrti album Float zauzeo je četvrto mjesto na Billboardovoj ljestvici Top 200 najboljih albuma 2008. godine. Uz veliki uspjeh u Irskoj, također su jedan od najuspješnijih indie rock bendova u Americi.
Foals su engleski indie bend koji djeluje od 2005. godine. Bend su osnovali Yannis Phillippakis, Jack Bevan i Andrew Mears, koji je nedugo nakon objave prvog Foalsovog singla, napustio bend kako bi se posvetio prvom albumu svog benda, Youthmovies.
Kad navodimo najbolje bendove pojedine glazbene ere, često usput ističemo glavnog kreativca u njemu, pokretačku snagu ili ‘driving wheel’. U nekim slučajevima, bend je zapravo samo medij jednog čovjeka odgovornog za sve, onog koji vuče sve kreativne ‘konce’. Jedan od njih nastao je u Clevelandu, Ohio, 1989. godine u glavi 24-godišnjeg momka koji je, radeći kao inženjer u studiju, koristio neradno vrijeme kako bi stvarao vlastitu glazbu. Zvuk koji ga je privlačio bio je onaj koji se na zalazu 80-ih, u predvečerje grungea, smatrao zastarjelim. On je Trent Reznor, a svoj projekt je ‘krstio’ imenom Nine Inch Nails, koje će postati jedno od najspominjanijih u svijetu alternativne glazbe 90-ih.
Punk-rock trio iz Berkleyja na glazbenoj je sceni cijelu jednu vječnost. Na radiju i ostalim platformama nebrojeno smo puta čuli hitove koji su postali himne modernog punk-rocka, kao što su Boulevard of Broken Dreams, American Idiot, 21 Guns, Good Riddance i Basket Case. S vremenom je Green Day postao ikona tog žanra, koje velik dio slušatelja voli, ili barem voli ponekad čuti. Do te titule put je bio dugačak, a počeo je prije više od dvadeset godina, točnije 1987. godine, kada su petnaestogodišnajci Billie Joe Armstrong i Mike Pritchard osnovali bend naziva Sweet Children. Nakon nekog vremena pridružio im se i Frank Edwin Wright Jr. ili Tré Cool (koji je zamijenio prvotnog bubnjara). Taj trio recept je za dugovječnost benda, koji je upravo izdao kolekciju demo snimaka pjesama s najnovijeg albuma, naziva Demolicious.
Nakon što nas je u srpnju napustila blues legenda J.J.Cale, popularna glazba je u nedjelju, 27. listopada ostala bez još jednog velikana. Pjesnik, pjevač i gitarist Lou Reed preminuo je od zatajenja jetre u svom domu na Long Islandu, New York.
Govoreći o Pearl Jamu zapravo govorimo o jednom od najvećih rock bendova 90-ih godina. Iako na spomenutu slavu nisu čekali predugo, nužno je vratiti se u doba kada su grabili svoje prve korake u svijet glazbe suočavajući se s nizom pravila, propisa, uvjeta i zahtjeva. Osnovan u Seattleu, sada već davne 1990. godine, Pearl Jam si je, barem što se lokacije tiče, osigurao dobru pozadinu. Upravo ondje svoje su početke utabali mnogi poznati autori i bendovi. Dovoljno je reći Jimi Hendrix i Nirvana.
U proljeće 1982. godine desio se bizarni Falklandski rat. Rogeru Watersu bio je to prvi rat koji je svjesno doživio da ga vodi njegova država. U srpnju te godine namjeravao je s grupom započeti rad na novom albumu koji bi bio nasljednik "The Walla" i ovaj je rat Watersu predstavljao bolnu inspiraciju. U tim se okolnostima rađao "The Final Cut", kritika apsurdnoga rata u kojem se (po tko zna koji put opet) uzalud gine. Tim će albumom još izravnije nego u "The Wallu" izraziti svoju traumu što nikada nije upoznao svoga oca koji je poginuo kao saveznički vojnik 1944. godine u Italiji, pet-šest mjeseci nakon Rogerovog rođenja. Na tom je albumu Waters još više "prigrabio vlast" u grupi. Gilmouru je dao da otpjeva samo jednu pjesmu ("Not Now John"), ali one i jesu uglavnim takve da ih može otpjevati samo Waters. Neke su pjesme samo "preseljene" s planiranoga albuma "Spare Bricks" koji je trebao biti nastavak "The Walla", ali sukob s Argentinom skrenuo je tok događaja toliko da je Waters odustao od "Spare Bricks". Snimanje je potrajalo do kraja godine, a Richarda Wrighta, kojega je Waters udaljio iz grupe, zamijenili su Michael Kamen, koristan i zato jer je ravnao filharmonijom koja je također imala udjela u snimanju, te Andy Bown, ali bili su samo "plaćenici" kao i još neki glazbenici na drugim instrumentima. Gilmour je imao primjedbe na kvalitetu komponiranih skladbi. Waters bi mu čak i dao priliku da uvrsti poneku svoju skladbu ali je Gilmour u to vrijeme, i po vlastitom priznanju, bio prilično lijen za stvaranje novih skladbi i jednostavno ih nije imao. Odnos između Watersa i Gilmoura postepeno se pogoršavao i na kraju su snimali svoje dionice strogo odvojeno, ne želeći se susretati. Ipak, kako je komentirao Andy Bown, koji je dugo vremena bio svirao u grupi "Status Quo", još uvijek su "Floydi" bili džentlmeni naspram drugih glazbenika. Naime, izvana bi rijetko tko mogao primijetiti da među "Floydima" nešto nije u redu. Gilmour se nije slagao s političkom angažiranošću albuma "The Final Cut" i napadima na Margaret Thatcher ali je morao pristati na to jer nije imao svojih pjesama. Nick Mason stao je na Gilmourovu stranu i Waters je već i prije nego su završili snimanje znao da je ovo njihov posljednji zajednički album. Kad je album izašao u ožujku 1983. godine, doživio je sve moguće ocjene, od loše do odlične, a pratila ga je slaba promidžbena kampanja i turneje uopće nije bilo. Glazbenici su se razišli, da bi Gilmour objavio drugi samostalni album "About Face" godinu dana kasnije, a Waters mjesec i po nakon Gilmoura svoj prvi, "The Pros and Cons of Hitch Hiking" (ako ne računamo glazbu za film "The Body" 1970. godine). U to vrijeme album je obavio i Richard Wright, a Nick Mason će isto učiniti 1985. godine.
Gustaf Norén, Björn Dixgård, Carl-Johan Fogelklou i Mats Björke, poznatiji širem pučanstvu kao Mando Diao, formirali su bend još 1999. godine. Alternativni rockeri iz Švedske svjetsku su slavu postigli nakon što su izdali album Hurricane Bar, a nakon singla Dance With Somebody nema tko nije čuo za njih. U Hrvatsku nam stižu po prvi put ove godine. Iako su već najavljivali koncert koji je trebao biti u Boogaloou u Zagrebu, nastup je otkazan pa ćemo veselu četvortku slušati prvi put u subotu na zagrebačkoj Jarunu.
New Order nastao je 1980. u Salfordu u Engleskoj. Raspadom Joy Divisiona neposredno nakon samoubojstva vokala Iana Curtisa preostali članovi benda Bernard Sumner, Peter Hook i Stephen Morris odlučili su nastaviti glazbenu karijeru uz dodatak novog člana - Gillian Gilbert. Uzdignuvši se tako iz pepela legendarnog post-punk Joy Divisiona u vremenu kad se činilo da kao bend neće moći preživjeti takvu tragediju uspjeli su zaraditi titulu jednog od najutjecajnijih i najhvaljenijih bendova osamdesetih godina. Svoj veliki uspjeh mogu zahvaliti upravo prepoznatljivim elektronskim teksturama i disco ritmovima mnogo naprednijim od onih prisutnih u glazbenoj sceni u njihovo vrijeme. Njihov pogled u budućnost i spoj new wave estetike s plesnom glazbom omogućio im je puno veću popularnost od svojih suvremenika, a dašak synth popa njihove je pjesme katapultirao na sve ljestvice.
Druga poznato značenje pojma Plan B u slučaju glazbe odnosi se na pseudonim Benjamina Paul-Ballance Drewa. Svoju glazbenu karijeru započeo je kao reper, nastavio kao soul pjevač, a nisu mu nepoznati ni izleti u filmske vode. U svim oblastima karijere podjednako je uspješan pa s pravom možemo reći da se radi o jednom od trenutno najzanimljivijih imena otočke glazbene scene.
Pop diva Whitney Houston osim što je pjevala, radila je i kao glumica, model i producentica. Tijekom svoje dugogodišnje glazbene karijere osvojila je dva Emmyja, šest Grammyja, 30 Billboard glazbenih nagrada, 22 American Music Awards i brojne druge. Osim toga, 2009. godine ušla je i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najnagrađenija glazbenica svih vremena. Prodala je više od 170 milijuna kopija albuma.
Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća Roger Waters je sve više prezirao velike stadionske svirke, dok su ga kolege iz grupe tješili da se radi o dobroj zaradi. Watersu je sve više smetala gužva i buka u publici, u kojoj su mnogi često bili pod utjecajem alkohola ili nekih "jačih sredstava", pa je imao osjećaj da je publici slušanje svirke u drugom planu. Odlučio je stoga napraviti intrigantnu predstavu: podići zid između publike i sebe.
