Finska heavy metal scena krajem devedesetih preokrenula je glazbenu industriju i odgojila nekoliko generacija ljubitelja specifične vrste najžešćeg glazbenog žanra. Najveću inovaciju unijela je Apocalyptica objavivši album "Plays Metallica By Four Cellos" 1996. Dvadeset godina i osam studijskih albuma kasnije, Apocalyptica se vratila u Hrvatsku kako bi ponovo odsvirala uspješnice s debitantskog albuma, u najprestižniju koncertnu dvoranu koja bahato ne trpi manjak kvalitete.
Očekivanja od koncerta bila su velika, jer kaos koji je u istoj dvorani nastao 2006. još se danas prepričava. U originalnoj postavi, Eicca Toppinen, Perttu Kivilaakso, Paavo Lötjönen i Antero Manninen u prvom su dijelu koncerta u cijelosti odsvirali kultni album. Odlična je stvar čuti izvorni doživljaj Metallice četiri finska nabrijana štrebera, no nije da su dali sve od sebe. Paavo i je, slomljena noga nije bila prepreka da vragolastim pogledima komunicira s publikom, no ostatak benda djelovao je umorno i na trenutke nezainteresirano. Publika ih je probudila jer je aplauz bio glasniji od instrumenata i nakon generički odrađenih "Enter Sandman" i "Master Of Puppets", "Harvester Of Sorrow" zvučao je uvjerljivo.
Profinjen je ugođaj kvario razglas, posebna turneja bila bi još posebnija kada bi prvi dio bio akustičan, sa sirovim, čistim zvukom violončela kojem dvorana ide u korist. Ovako su se, osim jeke, čule i osjetile prejake vibracije i stvorile kontraefekt. Zbog forsiranja razglasa, bolje bi bilo da se koncert održao u standardnoj dvorani kao što je Tvornica, jer Lisinski kao takav bio je samo prepreka nabrijanim metalcima da se dovoljno izluduju. Kao suprotnost ostatku benda, novi (stari) član Antero Manninen u sebi nosi profinjenost i mekoću zvuka, solo dionicu pjesme "Sanitarium" odsvirao je na visokoj razini, uz potpunu tišinu i pažnju publike te uz lagani Eiccin pizzicato. Scenografija je bila relativno jednostavna, četiri zida ispred kojeg su sjedila četiri violončelista s posebnim naglaskom na svjetlosne efekte.
U drugom im se dijelu koncerta pridružio fantastičan bubnjar Mikko Siren koji je do kraja prodrmao atmosferu na specijaliziranim bubnjevima. Igrali su se sa zvučnim efektima, usvirali su se, oslobodili se i napokon dali ono zbog čega ih svi volimo. "For Whom The Bell Tolls" publika je otpjevala s njima dok je "Until It Sleeps" zvučao ozbiljno. Kaos i ludilo krenuo je pjesmom "Battery" kojom su razorili sve pred sobom. Izvedba koja me cijelo vrijeme držala prikovanom za stolicu, vrhunac večeri bio je spoj najviše sviračke kvalitete, heavy metal energije i luđačkog svjetlosnog showa. Službeni su dio završili sa "Seek And Destroy" i izazvali pomutnju te pozive na bis toliko glasne kakve Lisinski vjerojatno ne pamti. "Nothing Else Matters" emotivno izveden uz podršku glasova publike i žestok kraj uz "One", poruku mira i ljubavi te obećanja da će se Apocalyptica vratiti.
Zaslužili su se vratiti, ali su zbog tehničkih pomagala ipak prežestoki za Lisinski. Premda je domaća publika navikla na tehničko savršenstvo kad se o violončelima radi, atmosfera koju su Apocalyptica i publika u stanju napraviti svaki falš i neizražajnost interpretacije baca u zaborav. Dva i pol sata Metallice u Lisinskom na četiri violončela - neprocjenjiv doživljaj.
