Review
Povezanost jazz ili improvizirane glazbe i slikarstva nije ništa novo, ali intrigantan je svaki novi projekt na tom područuju. I mi imamo glazbenike koji djeluju na taj način, a bubnjar Borna Šercar te basisti Vedran Ružić i Luka Veselinović su i sklikari i u njihovom se stvaralaštvu te dvije umjetnosti duboko prožimaju. Naravno da svakog ljubitelja glazbe ili slikarstva kopka pozadina takvog čina, transparentnost, da žele dokučiti u čemu leži suština određenog projekta, koliko je ta sprega snažna, koliko se te dvije umjetnosti isprepliću, koliko se to može osjetiti prigodom slušanja ili promatranja, koliko je nadahnuće izravno ili površno. U većini slučajeva to je ostavljeno konzumentu umjetnosti na prosudbu, a od velike su pomoći iskazi umjetnika. Gitaristi međunarodna ugleda: Amerikanac Kevin Kastning i Britanac Mark Wingfield, za koje je magazin Guitar Player rekao da stvaraju multidimenzionalnu glazbu ekstremne ljepote, neizlječivo su zaraženi takvim pristupom. Zakačili su se na djela Johannesa Vermeera, nizozemskog slikara koji je djelovao u sedamnaestom stoljeću, a širem je krugu ljubitelja slikarsta najpoznatiji po slici “Djevojka s bisernom naušnicom”. U svoj su apstraktni improvizatorski eksperiment nastojali pretočiti fascinaciju prikazom svjetla i sjene, mirnoće i tajnovitosti te emocija koje snažno osjećaju u njegovim, ali i radovima njegovih suvremenika. Postupak je bio slijedeći: prigodom snimanja svake izvedbe pred sebe su postavili neku od Vermeerovih slika i izravno komunicirali s energijom koju isijava. Zvukovima, uglavnom električnim, kao da prelaze preko platna, kao da osjećamo poteze kista, oblikovanje meditativnog djela u nastajanju. Bogatstvo boja između ostalog postižu i sviranjem nekih “perverznih” inačica gitara. Primjerice, dok Wingfield svira samo električnu, Kastning eksperimentira na tridesetšestožičanoj dvostrukoj kontragitari i tridesetožičanoj kontra-alt gitari, ali i električnoj i akustičnoj gitari te mandolini.
Davor Hrvoj